Aleksej Radičević i grofica

04. 09. 2023. 12:32

Бранко Радичевић (Фото Википедија)

Ove godine navršilo se 140 godina od prenosa posmrtnih ostataka Branka Radičevića iz Beča u Karlovce, pa tim povodom podsećam na ovog pesnika.

Kao đak Gimnazije karlovačke Aleksej Radičević, koji je tek u Beču promenio ime u Branko, živeo je na više adresa u Sremskim Karlovcima. Školske 1839/40 godine, u šestom razredu, zajedno sa svojim dve godine mlađim bratom Stevanom stanuje u kući grofice udovice Branković, na broju 18, u prizemlju u dvorišnom delu kuće kada se prođe hodnikom, i to s desne strane, po svedočanstvu Ace Popovića Zuba, takođe đaka gimnazije (stanovao je preko puta u kući br. 11). U vreme đakovanja Brankovog karlovačka  gimnazija je bila šestogodišnja.

Marija (Marta) Konzulović iz bogate familije temišvarskih Srba na svadbi godine u rodnom gradu biva 1807. isprošena od grofa Dimitrija Brankovića, oberkapetana varadinske regimente, i dolazi da živi u Sremske Karlovce, u kuću D. A. Sabova, osnivača Gimnazije. Vreme provedeno u kući grofice Branković sedamnaestogodišnji Radičević opisuje u pesmi „Noć na noć”.

U to vreme karlovačka gimnazija obitava u dugačkoj prizemnoj niskoj kući, a tadašnji izgled centra Karlovaca je skroman (patrijaršija, gimnazija, bogoslovija je sto godina mlađa od kuće D. A. Sabova, podignuta 1790).

U Brankovim očima, grofičina kuća je bila dvorac. Nekoliko godina kasnije, u Beču, pesnički već formiran i poznat, ovo svoje ljubavno iskustvo speva u pesmi „Tuga i opomena”, objavljenoj posthumno, a napisanoj 1845. godine.

Grofica udovica Marija Branković, posle zadnje godine Brankovog đakovanja (u to vreme samo šest razreda), šalje Branka i Stevana u Temišvar kod svojih na još dve godine (sedmi i osmi razred). Brat Stevan umire u Temišvaru, a Brankov otac Todor šalje sina u Beč na studije prava. Od studiranja ne beše neke vajde, Branko pesnički sazreva u Beču, upoznaje Vuka i Daničića, a ocu Brankovom saopštavaju: „Sin ti je pesnik i leka mu nema.”

Branko 1847. objavljuje „Pesme” i od anonimusa postaje poznat. Učeni Srbi tog doba pitaju se „Ko je taj Branko”, ali i „Ko je taj Daničić” (Daničić je objavio „Rat za srpski jezik”).

Grofica Marija umire 1845. godine i biva sahranjena pored supruga na groblju Ešikovac, gde počiva i Dimitrije Anastasijević Sabov, čija se bista nalazi u svečanoj sali Gimnazije, a na samom glavnom ulazu figura u prirodnoj veličini, rad vajara Soldatovića.

Rade Bogdanović,
Sremski Karlovci