Grafit o povratku
Порука навијача Динама из Москве (Фото РТ Балкан)
Prošlo je više od jedne decenije od kada imam običaj da „prelistavanje” omiljenog dnevnog lista, otpočnem sa rubrikom Pogledi, što se desilo i pre neki dan, tačnije 25. avgusta 2023, kada je sa podloge srpske trobojke kao sunce sa neba zasijao natpis ispisan krupnim, boje zlata, slovima: „Kad se vojska na Kosovo vrati”, sa grafita navijača Spartaka u Podmoskovlju, koji je uredništvu rubrike poslužio kao ilustracija za tekst „Grafiti kao trube rata”.
U trenutku silnog uzbuđenja pomislio sam da je Amerika, nakon četvrt veka odlaganja, konačno odlučila da započne sa doslednom realizacijom odredaba iz Rezolucije 1244 SB UN, a u vezi sa statusom južne srpske pokrajine Metohije i Kosova, dajući u dramatičnim globalnim okolnostima primer svima, a posebno Rusiji i Kini, kako se poštuje Povelja Ujedinjenih nacija i međunarodno pravo, istovremeno napuštajući dosadašnju ustaljenu praksu primene sopstvenih, kolonijalnih, hegemonističkih, i krajnje nedemokratskih pravila u rešavanju za ceo svet, sudbonosnih pitanja.
Nažalost, radovanju je došao kraj onog momenta, kada sam pročitao naslov teksta i ugledao fotografiju autora. Jer Amerika je ta koja je preuzela obavezu da se vojska Srbije na Kosovo vrati. I neće biti mira sve dok se preuzete obaveze ne ispune. Posle pažljivog čitanja, sam po sebi se nameće prvi utisak, da je ovaj tekst namenjen ciljnoj grupi, delimično ili potpuno neobaveštenom auditorijumu. Jer kako drugačije shvatiti tako strastveno ispoljavanje autorove naklonosti sa neviđenom konzistentnošću iliti čvrstinom u odnosu na tzv. vrednosti tzv. kolektivnog zapada i istovremeno njihovoj upornoj promociji.
A, o kakvim je upravo to vrednostima reč, nedvosmisleno potvrđuju smernice vodećeg američkog spoljnopolitičkog stratega Džordža Kenana, koje je uputio Stejt departmentu, još 1948, sadržane u sledećoj rečenici: „...Prestati raspravljati o nejasnim i nestvarnim ciljevima poput ljudskih prava, poboljšanja životnog standarda i demokratizaciji. Moramo nastupiti sa pozicije sile.”
Eto, šta predstavlja maksimu zapadnih vrednosti.
No, sve dok postoje Ujedinjene nacije, takve kakve jesu, ključ mira ne samo na Balkanu i u Evropi, već i na svakoj tački planete Zemlje, za sada se nalazi u rukama stalnih članica SB sa pravom veta, s tim što su članice Engleska i Francuska u potpunoj vlasti Amerike.
Analogno i o sudbini Metohije i Kosova, odnosno da li će i nakon proteka četvrt stoleća od donošenja Rezolucije 1244, biti poštovana Povelja UN i međunarodno pravo, odlučuju: Amerika, Rusija, Kina i Srbija, ova poslednja kao potpisnica sporazuma. Srbiji preostaje samo da bude konzistentna, odnosno postojana, kao i uvek u svojoj dugoj istoriji.
Rođenje novog i boljeg svetskog poretka, označio je Vladimir Vladimirovič Putin, pokretanjem specijalne operacije u Ukrajini, 24. februara 2022. a koje će uzrokovati da i SAD uskoro počnu sa primenom i poštovanjem povelje UN i principa međunarodnog prava, odričući se svojih sopstvenih pravila, dobrovoljno ili na zor.
Dakle, ključ mira, ne samo na Balkanu nego i na azijskom potkontinentu, Evropi – u geografskom smislu najvećem poluostrvu Azije, predstavlja Rezolucija 1244, koju je pre skoro četvrt veka usvojio najviši organ Ujedinjenih nacija, Savet bezbednosti na svom 4.011 sastanku 10. juna 1999, na temelju Kumanovskog sporazuma, potpisanog nakon skoro tromesečnog neprekidnog bombardovanja NATO-a Savezne Republike Jugoslavije, predvođenog Amerikom, uz upotrebu polunuklearnog oružja, čime je odložen početak Trećeg svetskog rata, a samo zahvaljujući prisebnosti i državničkom umeću tadašnjeg predsednika Slobodana Miloševića.
Upravo ovim dokumentom, najveće snage po međunarodnom pravu, predviđeno je, pored garantovanja suvereniteta i teritorijalne celovitosti Savezne Republike Jugoslavije i „bezbedan i slobodan povratak svih izbeglica i raseljenih lica njihovim domovima” (Kfor), „sveobuhvatan pristup ekonomskom razvoju” (Unmik), kako bi se obezbedila egzistencija stanovništva, „demilitarizacija OVK” i garantovan povratak vojske SR Jugoslavije (Srbije) „u broju ne većem od dve hiljade, do maksimum 1.999 pripadnika vojnobezbednosnih snaga”. Povratak svoje vojske, Srbi u Metohiji i na Kosovu očekuju već četvrt veka, pa se ne može tvrditi da je reč o nekakvom pozivu na novi kosovski boj, sve dok postoji nada da će se Amerika na kraju privesti pameti.
Živadin Jovanović, savezni ministar spoljnih poslova u poslednjoj deceniji 20. veka, dao je sebi truda da, među koricama knjige pod naslovom „1244 ključ mira u Evropi”, Beograd, 2018, smesti brojna dokumenta od ogromnog značaja za prošla, sadašnja i buduća vremena i pruži sve neophodne podatke i tumačenja, bez kojih se ne može shvatiti položaj srpskog naroda na Balkanu, niti značaj ovog dokumenta (Rezolucija 1244) za njegovu budućnost.
Svi oni koji pretenduju da se predstave kao kredibilni analitičari, istoričari i razni komentatori na globalnom nivou, a koji se svakodnevno smenjuju u sredstvima javnog informisanja i pojavljuju po ulicama gradova Srbije, a željni su izvornih informacija, neka se domognu ove knjige.
Večita dilema da li novinari i razni izveštači mogu izazivati i raspirivati ratove, vraća me u period više od pola veka unazad, kada je započeo sukob na tromeđi dva kontinenta, Azije i Afrike i jednog potkontinenta, Evrope. Od tada pa do danas, na globalnom planu, došlo je do tektonskih promena, s tim što je ostao isti hegemon, SAD.
Te davne 1967, sa poslovnim partnerima iz Slovenije, nalazim se na službenom putu na relaciji: Bejrut, Aman, Jerusalim, Damask, Bagdad i Teheran, baš ovim redom. Sve vreme našeg boravka čule su se neposredno ili preko radija i televizije ovacije oduševljenih masa „Naser – Naser –Naser!”, a povod je pobeda arapskog sveta (UAR, savez Egipta i Sirije), čiji je neprikosnoveni lider bio upravo Gamal Abdel Naser, jedan od osnivača pokreta nesvrstanih zemalja, u ratu sa Izraelom. Tom prilikom sam „upoznao” Roberta Fiska, Britanca, svetski čuvenog novinara, ratnog izveštača, pretežno sa Bliskog i Srednjeg istoka, koji je nakon tri decenije stigao i u Jugoslaviju, na Kosovo, najavljujući predstojeće sukobe na Balkanu. Kao ptica zloslutnica svoju reportažu „krunisao” je razgovorom sa mnom, kao generalnim direktorom Trepče, 1998. u mom kabinetu u Zvečanu i sve to objavio u londonskom „Indipendentu”, broj 437 od 21. juna iste godine.
Autora teksta sa početka ove kolumne prvi put sam „upoznao”, kada sam na njegov stubac: „Koja je adresa Marka Đurića”, „Politika” od 14. juna 2019, na omalovažavanje Rezolucije 1244 i međunarodnog prava, reagovao svojim tekstom: „Rezolucija 1244 je kineski zid”, koji je uzgred budi rečeno uvršćen među sto dokumenata knjige: „SANU i kosovsko pitanje”, dok se drugi naš „susret” desio takođe povodom metohijsko-kosovskog pitanja gde „preporučuje”, „Zaboravite tzv. Kosovo”.
U ovim „susretima” zapazio sam dosta sličnosti između ova dva poznata novinara i ratna izveštača. A da li su izazivači ili raspirivači ratova, vreme će pokazati.
Generalni direktor „Trepče” u poslednjoj deceniji 20. veka
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista