Od Berlinskog do Dejtonskog sporazuma
Od našeg stalnog dopisnika
Banjaluka – Austrougarska aneksija Bosne i Hercegovine je, po oceni istoričara dr Andreja Mitrovića, predstavljala „prekretnicu u međunarodnom političkom životu”. Jer, to je bilo jednostrano kršenje međunarodnog prava, odnosno sporazuma koji su velike sile sklopile na Berlinskom kongresu u leto 1878. godine. Po odredbama ovog sporazuma BiH je ostala pod suverenitetom Turske, ali je, istovremeno, stavljena pod okupacionu upravu Austrougarske monarhije. Okupacija je trajala do 30. septembra 1908. godine, kada je austrougarski ministar spoljnih poslova Alojz Leksa fon Erental uputio Porti usmeno obaveštenje o aneksiji BiH. Carski ukaz o aneksiji usledio je 7. oktobra.
Velike sile su Austrougarskoj odobrile okupaciju BiH da, prema rečima prvog kancelara ujedinjene Nemačke Ota fon Bizmarka, „Evropi obezbedi mir sada i ubuduće”. Ruski zvaničnici su, pak, na ovo gledali potpuno drugačije. Za njih su odluke Berlinskog kongresa, na kojem su značajno revidirane odredbe Sanstefanskog mira, bile stvaranje „evropske koalicije protiv Rusije”. Berlinskom kongresu su, pored ostalih događaja, prethodili i ustanci u BiH, podizani od 1875. godine protiv Turske. Monarhija je tajno pomagala ustanike, ali ne zbog toga da bi se oni izborili za svoj cilj – „Oslobođenje i ujedinjenje” sa Srbijom – već da bi ona ostvarila svoje imperijalističke interese.
„Kreatori i realizatori aneksije BiH bili su novi ljudi koji su 1906. došli na čelo državnog i vojničkog aparata Austrougarske, od kojih je najugledniji bio Fon Erental, ministar spoljnih poslova i predsedavajući Zajedničkog ministarskog saveta. Novi austrijski političari počeli su da vode i novu imperijalističku politiku na Balkanu. Kao Đula Andraši u okupaciji, tako se i Erental u aneksiji BiH vodio politikom da u slučaju rušenja turske vlasti, pa i u dalekoj budućnosti ’osigura uticaj Monarhije na kapijama Orijenta’. Erental je govorio kako je aneksija, kao i okupacija ranije, značila ’uništenje snova o stvaranju jedne velikosrpske države između Dunava, Save i Jadrana’. Po njemu, taj faktor ’ne bi bio elemenat koji bi doprineo zadatku mirnog srednjoevropskog razvoja’. Aneksija BiH, dakle, bila je ne samo kršenje međunarodnog prava već i duboka strateška politika i interes Beča, prvenstveno prema Srbiji i Turskoj”, kazao je za naš list profesor istorije na banjalučkom Filozofskom fakultetu dr Đorđe Mikić.
Aneksiju BiH je, dodao je on, ubrzala pobeda Mladoturske revolucije u julu 1908, pre nego što su realizovani svi drugi planovi Monarhije na jugoslovenskom prostoru koji su bili s njom povezani. „Mladoturci su vratili ustav iz 1876. godine, koji je važio za sve provincije Turskog carstva, računajući i BiH. Austrougarska je strahovala da bi primena ustava u Turskoj mogla dovesti do odvajanja dveju okupiranih provincija od Austrougarske. Jer, po turskom ustavu iz 1876. koji je važio za sve provincije turskog carstva, u koje je spadala i BiH, ona je u tursku skupštinu mogla da pošaljesvoje delegate”, rekao je Mikić.
Krajnji cilj Erentalove politike na Balkanu, naveo je on, bili su Solun i Turska, ali više ne preko Novog Pazara, već putem koji vodi kroz Beograd. To je, pored ostalog, podrazumevalo austrougarsko i bugarsko anektiranje Srbije, stvaranje prijateljskog raspoloženja Crne Gore i formiranje samostalne Albanije. „Od nemačkog državnog sekretara za spoljne poslove Vilhelma Šena – kome je rekao da je Monarhija odlučila da konačno sredi odnose u BiH i da to ne može biti ništa drugo do aneksija – Erental je dobio podršku za ’potpuno uništenje srpskog revolucionarnog gnezda’. Dobio je, dakle, nemačku saglasnost da svim sredstvima spreči svaki pokušaj Srba da se ujedine sa Srbijom”, naglasio je Mikić.
Srpsko i muslimansko stanovništvo nije se mirilo sa namerom Austrougarske da anektira BiH. Muslimanska narodna organizacija i Srpska narodna organizacija, koje su se borile za političku autonomiju, uzalud su ulagale proteste velikim silama. „Uzalud su pre aneksije, predstavnici Srba i muslimana predali zajedničkom ministru finansija Stefanu Burijanu memorandum sa zahtevom da se uvede ustav i narodu omogući da dobije zakonodavstvo, bez prethodnog sređivanja državnog položaja BiH. Bila je to lukava zamisao predlagača jer bi se na taj način obezbedilo da okupirano područje dobije ustav s narodnim predstavništvom, a zatim bi zahtev za otcepljenje od Monarhije bio sasvim legalan”, naglasio je Mikić.
Izložena ultimatumima i vojnim pretnjama Austrougarske i Nemačke, aneksiju BiH je priznala i Srbija, a turski parlament je krajem 1909. ratifikovao sporazum o aneksiji. Vođe Mladoturske revolucije su ovo učinile jer su bile svesne da bi – ako odbiju sporazum o aneksiji – došlo do rata sa Austrougarskom i njenim saveznicima, a to bi dalo priliku njihovim unutrašnjim protivnicima da ih zbace sa vlasti.
Profesor dr Đorđe Mikić skreće pažnju da način na koji je Austrougarska monarhija „pregovarala” sa Turskom o prihvatanju aneksije nije bitno različit od današnjeg ponašanja velikih sila, koje se prema malim zemljama odnose po „principu uzmi ili ostavi”. „Erental je Turskoj, koja se protivila aneksiji, poručivao da ’kao razumni moraju shvatiti da o vraćanju BiH ne može više biti ni govora’. Na traženje da se pitanje BiH reši na evropskoj konferenciji, Erental je odgovorio da će učestvovati samo na onoj koja će proklamovati „fakat koji se završio”. Na zahtev Turske da joj se isplati novačna nadoknada za aneksiju BiH, odnosno da Austrougarska preuzme deo turskog državnog duga, austrougarski ambasador Palavičini je rekao da o tome nema ni slova u Berlinskom ugovoru. Na prigovor turskih zvaničnika da u ovom aktu nema ni slova o aneksiji BiH, Palavičini je rekao da ’aneksija, doduše, ne odgovara slovu, ali odgovara duhu Berlinskog ugovora’. Ta formula čuje se i danas, pogotovo kada pojedini međunarodni zvaničnici govore da nije važno slovo nego duh Dejtonskog sporazuma”, upozorava Mikić.
On ne osporava da je austrougarska vladavina znatno unapredila život u BiH i to u svim oblastima – od seljaštva, preko privrede i trgovine do obrazovanja. „Iako je došla u ime velikih sila kao mandatorka Berlinskog kongresa da umiri zemlju i uspostavi politički red i socijalni poredak, ona je zavela tiransku vladavinu jer je bila svesna da je ušla u tuđ nacionalni posed. Strahujući od samog početka od nacionalne reakcije Srba, ona se ponašala kao imperijalistička sila i pokušavala da politikom odnarođavanja razbije etničke i krvne veze koje su stvorene kroz istoriju. Austrougarska je zavela neku vrstu ’opsadnog režima’ koji je prvenstveno trebalo da skrši svaki narodni otpor njenoj vladavini”, istakao je Mikić.
Kao primere odnarođavanja i represije on je naveo pokušaj austrougarskih vlasti da stvore „bosansku naciju”, da ćirilicu proglase bosančicom, da srpski jezik preimenuju u bosanski, da srednjovekovne stećke promovišu u svedočanstvo o postojanju posebne „bosanske crkve”... Deo tih ideja opet je aktuelan, pogotovo u programskim dokumentima vodeće bošnjačke partije, Stranke demokratske akcije.
„Od aneksije do početka Prvog svetskog rata na teritoriji BiH je vođeno 148 političkih procesa. Progonjeni su i hapšeni mnogi ugledni Srbi, a među njima i čuveni pisac i narodni tribun Petar Kočić. Početkom rata, pred austrougarskim sudovima je vođeno 17 takozvanih veleizdajničkih procesa, na kojima je izrečeno 449 osuđujućih presuda. Ako uporedimo tadašnje sa sadašnjim vremenom, lako je uočiti brojne sličnosti. Razlika je u tome što sada, zahvaljujući opštem napretku, nepodobni političari ne završavaju u tamnicima, već ih visoki predstavnici međunarodne zajednice smenjuju i uklanjaju iz javnog života. ’Duhom’ a ne ’slovom Dejtona’, obrazlažu se mnoge nametnute odluke kojima su Republici Srpskoj oduzete izvorne nadležnosti i prenesene na zajedničke organe BiH. Za mnogo toga što ne štima u BiH, pa i za izbijanje rata, i danas se kao glavni krivac označava Srbija, koju je bivši američki predsednik Teodor Ruzvelt nazvao glavnim krivcem za izbijanje Prvog svetskog rata ’zbog agresije na BiH’. Bez obzira na ove paralele, nadam se da američki Dejton neće dovesti do istog rezultata do kojeg je doveo nemački Berlin – do svetskog rata. Da bi se izbegao takav ishod neophodno je da Bosna i Hercegovina konačno počne dominirati sama sobom, odnosno da njena tri naroda – Srbi, Bošnjaci i Hrvati – počnu potpuno ravnopravno, u skladu sa Dejtonskim sporazumom, upravljati svojom zemljom”, zaključio je dr Đorđe Mikić, podsetivši da je, pored ostalog, Austrougarska nudila Turskoj „privilegovan položaj muslimana u BiH” ako ratifikuje sporazum o priznanju aneksije.
-----------------------------------------------------------
Oslobođenje i ujedinjenje
Da je srpski narod u Bosni i Hercegovini neprekidno težio ujedinjenju sa Srbijom svedoči i deklaracija koju su 20. juna 1876. godine donele vođe bosanskohercegovačkog ustanka protiv turske carevine. U njoj je rečeno i ovo: „Mi vaskolike vođe ustaničkijeh četa bosanskijeh, danas jedini zakoniti predstavnici srbske zemlje Bosne, posle tolikog čekanja i bez nada na ikakvu pomoć rješavamo: od danas za navijek kidamo sa nehrišćanskom vladom carigradskom i želeći s braćom našom Srbima dijeliti sudbinu pa ma kakva ona bila, proglašavamo: da se domovina naša Bosna prisajužava kneževini Srbiji, zakonitom i pravnom prejamniku države starijeh naših kraljeva i careva i proglašavamo našim našljednijem gospodarom knjaza srbskog Milana M. Obrenovića IV.”
O želji, prevashodno Srba za oslobođenjem i ujedinjenjem govori i odluka Odbora narodnog veća, usvojena 27. novembra 1918. godine, koji „pokoravajući se neodoljivoj želji naroda bez razlike vere i imena, proklamovao je danas potpuno sjedinjenje sa Kraljevinom Srbijom, pod žezlom Nj. V. Kralja Petra Prvog iz slavne dinastije Karađorđevića”.