Najdžel Kenedi i Boris Berezovski gostuju na Bemusu

Biljana Lijeskić

26. 09. 2023. 20:15

(Фото Небојша Бабић)

Tokom višedecenijskog postojanja Bemus (Beogradske muzičke svečanosti) je prolazio kroz različite faze, programska usmerenja i traganja, da bi se ustalio u koncepciji koju deli sa većinom uglednih festivala ovog tipa u svetu, i koju i sam zajedno sa Odborom zastupam – kvalitet iznad svega, kaže dirigent Bojan Suđić, najavljujući početak 55. Bemusa, 8. oktobra, kao umetnički direktor ove manifestacije.

Otvaranje je rezervisano za gala koncert posvećen stotoj godišnjici rođenja Marije Kalas, a do 22. oktobra predstaviće se zvezde klasične i savremene umetničke muzike poput violiniste Najdžela Kenedija i ruskog pijaniste Borisa Berezovskog, violiniste Romana Simovića, koji nastupa sa Crnogorskim simfonijskim orkestrom, Zagrebačkih solista sa koncert-majstorom Sretenom Krstićem. Simfonijski orkestar i Hor RTS-a izvešće Verdijev Rekvijem, a na drugom koncertu će nastupiti sa violinistom Stankom Madićem. Program dopunjuju koncerti kamerne i izvorne muzike i autorsko veče kompozitora Ivana Jevtića.

Koje nastupe biste izdvojili kao vrhunske i po čemu je ova festivalska edicija drugačija od prethodnih?

Bemus su „muzičke svečanosti”, gde se programi nadopunjuju. Očekujem da će publika sa posebnim interesovanjem odreagovati na zvezde Najdžela Kenedija i Borisa Berezovskog. Neophodno je da svi izvođači doprinose ugledu Bemusa svojim visokim referencama u složenoj kompoziciji, gde nisu svi podjednako eksponirani, ali su svi veoma važni. Od gala koncerta posvećenog Mariji Kalas na otvaranju festivala do završnog nastupa Kenedija na Kolarcu svako ime i ansambl tvore zajedničku simfoniju neophodnom raznovrsnošću. Kao i u odabiru i interpretaciji programa koji dirigujem, vodim se sopstvenim ukusom za lepo i kvalitetno, ne zalazeći u eksperimentalne novitete, po ceni koja bi ugrozila prethodne postulate.

Pamtimo prošlu godinu po koncertu pijaniste Pogorelića i glamuru koji je doneo. Zašto nemamo na Bemusu najveće poput Plasida Dominga, Ane Netrebko ili recimo velike svetske orkestre?

Festival je i u prošlosti, a i u ovogodišnjem izdanju kroz Kenedija i Berezovskog, dovodio i dovodiće umetnike izuzetnog formata i glamura. Međutim, muzičari poput Dominga, Ane Netrebko ili Bočelija, kao i još nekolicina iz samog svetskog krema su bili van dosadašnjeg budžetskog domašaja Bemusa, i pored napora koji grad i republika ulažu da ga postepeno podižu. Uveren sam da izostanak onoga što se često prepoznaje kao „najviši glamur” nije izostanak i najvišeg umetničkog kvaliteta, koji sa glamurom nije uvek u apsolutnom saglasju i proporcionalnom honoraru. Brojni etablirani muzičari za čije angažmane je neophodno izdvojiti ogroman novac, ipak su u poslednjih godinu-dve dana bili u Beogradu, što govori pohvalno o mogućnostima domaćih producenata koji su pronalazili izvore finansiranja u uslovima bez velikog povraćaja uloženog kapitala kroz prodate karte, ali donekle otežava koncept u koji verujem – o Bemusu kao muzičkom događaju nad događajima, festivalu nad festivalima od naročitog društvenog i državnog značaja, koji se po podršci veoma izdvaja od svih ostalih, a posebno od komercijalnih.

Ambicija sa kojom je Bemus otpočeo svoj život krajem šezdesetih, u drugačijim okolnostima, bila je upravo takva, o čemu svedoči tadašnji program prepun najprestižnijih imena i velikih orkestara. Ipak moramo da budemo zadovoljni trenutnom pozicijom i zahvalni na podršci, jer je Bemus godinama unazad bio osporavan i urušavan od uticajnih ljudi i organizacija, koji su otvoreno zagovarali njegovo gašenje, kako bi niklo nešto novo i neopterećeno slavnom obavezujućom istorijom. Nekadašnji veliki budžet se survao pre više od deset godina na veoma nizak nivo, a iz takve pozicije do nivoa u našem okruženju, poput Ljubljanskog ili Enesku festivala, koji imaju nekoliko desetina puta veći budžet od našeg, put nije ni lak ni brz. Potrebno je i šire razumevanje značaja reči „kultura” po društvo u celini i razdvajanje od onoga što razgorevanjem nižih strasti dovodi publiku i zarađuje novac, ali što niti predstavlja kulturu, niti oplemenjuje čoveka. Inače, veliki simfonijski orkestri su najzahtevniji po pitanju uslova, pa su regionalni ansambli zbog troškova i najlogičniji izbor. Ipak, nikako ne nauštrb neophodnog kvaliteta. Ove godine smo se odlučili za Crnogorski simfonijski orkestar, sa sjajnim Romanom Simovićem kao solistom. Ističe se i nastup domaćeg ansambla Narodnog pozorišta na otvaranju, a posebno moram da ukažem zahvalnost rukovodstvu i mojim matičnim ansamblima RTS, koji već godinama predstavljaju konstantu Bemusa, i bez kojih festival desetak godina ne bi imao orkestar, koji je spreman za izvođenja najzahtevnijih dela.

Već petu sezonu ste umetnički direktor. Da li je vaše pojavljivanje u svojstvu dirigenta na festivalu koji selektirate uobičajena praksa?

Prihvatio sam poziciju umetničkog direktora svestan odgovornosti i činjenice da sam od svog debija 1991. godine postao jedan od najzastupljenijih muzičara na festivalu, za koji sam i ja u dečačkim danima živeo, čekajući u redovima za mesta na Kolarcu. Verovatno bi postojao i bolji tajming od započinjanja mandata u vreme korone, nastavljajući ga u vreme kada su ratne trube sveprisutnije od onih u simfonijskom orkestru. Ipak smatram da je Bemus opstao i da se izdigao u odnosu na prethodni period, dostižući (možda i prestižući) u više navrata mnoge bogatije festivale po dometima pojedinih koncerata, za šta je, pored selekcije, zaslužna – naša publika! Kako sam zavredeo poverenje ranijih umetničkih selektora, smatram da je moja obaveza da Bemusu tokom svog mandata umetničkog direktora, sebe predložim i kao dirigenta bez ikakve naknade, ostavljajući time finansijski prostor za nekog dodatnog umetnika ili program. Isti odnos imaju i mnogi potvrđeni muzičari u svetu. Sećam se jednog od ekstremnih primera, velikog dirigenta Valerija Gergijeva, koji je na festivalu „Belih noći” u Sankt Peterburgu tokom 18 dana trajanja dirigovao čak 21 nastup, sa 15 različitih programa! Opravdano je da sve osobe na javnim pozicijama budu na skeneru javnosti, koja u zbiru najbolje ocenjuje svačije mesto i doprinos, bez obzira na mogućnost da svako putem komentara na društvenim mrežama iznese i najostrašćenije stavove i shvatanja o bilo kome i bilo čemu bez mere ili odgovornosti. Selekcija programa i umetnika, te njihov pokazani kvalitet će trajno svedočiti o svakom od proteklih festivala. Ukoliko i ovaj Bemus prođe sa pohvalnim ocenama publike i kritike kao prethodni, nadajući se da nećemo imati veoma dramatična otkazivanja umetnika u poslednjem trenutku kao u protekle dve godine, biću veoma zadovoljan.