Paradoks istorije u Jermeniji

15. 10. 2023. 18:00

Јерменско дете уочи напуштања Нагорно-Карабаха (Фото Бета/АП)

Uvek isto. U Republici Arcah su posle šest meseci blokade ove nepriznate, siromašne države, azerbejdžanske snage prepoznale nekakve terorističke aktivnosti. Odgovorile su raketama, granatama, presecanjem koridora koji je za malenu jermensku državu predstavljao slamku spasa. Prethodno su azerbejdžanske snage zauzele delove teritorije međunarodno priznate Republike Jermenije. Niko se u svetu nije pobunio. Uostalom, tvrdili su, Jermenija je pre tri decenije izvršila agresiju na Azerbejdžan i zauzela, ne samo Nagorno-Karabah nego i okolne strateški važne teritorije, prognavši stotine hiljada Azera. Na vlasti u Jerevanu je uostalom Nikol Pašinjan, jermenski politički frankenštajn, sastavljen malo od Gorana Svilanovića, a malo od Srđana Milivojevića. On se zavetovao na odanost SAD i EU, kod njih je potražio podršku, ali za sebe.

Tri decenije izolacije i borbe učinili su da na čelu Jermenije dugo budu ljudi čija politika malo podseća na propovedi Dragoslava Bokana, a više na praksu naših „kosovskih devojki” – Rakića, Veselinovića i Radoičića. Dodajmo tome nespremnost Ruske Federacije da pomogne jermensku državu. Postojala je samo ruska potreba da se sporazumeju sa sopstvenim klijentima na njenoj vlasti. Decenije privrednog opadanja, unutrašnjih sukoba, sirotovanja sa 300 evra prosečne zarade i pogrešnih političkih procena, doveli su Jermene do najveće katastrofe posle propasti njihove Prve republike 1920. godine. Arcah, nekadašnji Nagorno-Karabah, lomljen je godinama uz pomoć SAD koje imaju interes da održe Azerbejdžan kao svog eksponenta u borbi sa Iranom; Turske koja u Azerbejdžanu ostvaruje svoju politiku sveturskog i panislamskog zavojevanja – pa bi se preko Jermenije spojila sa turanskim narodima koji žive na zemljama što se prostoru do tundri Sibira i Kineskog zida – kao i Izraela, koji od Azerbejdžana povoljno dobija naftu, pa je zauzvrat naoružao Azerbejdžan toliko da se odbrana Arcaha i Jermenije pokazala kao nemoguća. Paradoks istorije i velika, a jednog dana će se svakako pokazati i kobna, greška Izraela je što je iz razloga potpuno prizemnog i pragmatičnog pomogao da jedan narod koji je u 20. veku podelio sudbinu evropskih Jevreja i preživeo genocid, danas bude porobljen i prognan. Azeri su stradali u Arcahu 1991. i 1992, ali je činjenica da je to drevna jermenska zemlja koju su muslimani sistematski kolonizovali i osporavali hrišćanima sâm opstanak, kao i da je Arcah Azerbejdžanu priključio veliki demokrata i zagovornik poštenih granica po imenu Josif Visarionovič Staljin.

Baš kao što je Drugi svetski rat počeo tvrdnjama nacističke Nemačke da su Poljaci napali radio-stanicu u Glajvicu, tako su i uoči operacije „Bljesak” hrvatski specijalci ubili srpskog vozača na benzinskoj stanici uz auto-put, a onda se mnogo naljutili kada je neko pucao na automobile koji su tim pravcem prolazili. Ako je bilo sa Markalama, Tuzlanskom kapijom, tih elemenata ima i kod Srebrenice. Uostalom, zar je moguće da su samo Srbi vodili operacije pod „lažnim zastavama” kako bez podozrenja veruju na Zapadu? Jednako su kod Banjske Srbi išli u terorizam u uniformama, sa sto deset vozila – valjda se nadajući da će pobediti NATO satelite, dronove i hiljade aviona, a sve u skladu sa vidovitim proročanstvima britanske poslanice Ališe Kerns. Danas naši „partneri” Albanija i Hrvatska, posle šezdeset oružanih napada kosovskih Šiptara na Srbe, mrtvih glava i ranjene dece, traže da nakon četvorice ubijenih Srba i jednog Albanca Srbija bude stavljena pod sankcije.

Gde nas to vodi?

Danas je jasno da su SAD i EU nesposobni da se drže međunarodnih sporazuma, ako Silama Osovine nisu slični po ideologiji i vojnoj praksi, po tom odnosu prema zadatoj reči i potpisanom sporazumu postaju praktično istovetni.

Nas posle iznuđenog priznanja albanske „republjik Kosova”, koje sledi, zato što već godinama progovaramo samo oko smokvinog lista „zajednice srpskih opština”, čeka isti proces sa ukidanjem Republike Srpske, pa raspuštanjem SPC u državama izvan Srbije, Erdutskim sporazumom u Hrvatskoj, konačno sa statusom Vojvodine, Sandžaka i istočne Srbije. Nema kraja, jer SAD i saveznici žive od toga. To su jedine pobede koje još mogu da izvojevaju. Jermenskim narodom i zemljom platili su sve ugroženiji prestiž na Bliskom istoku, nama sada hrane pre svega svoju političku sujetu, kulturološki sadizam i ideološki ekstremizam. Slabiji su nego ranije, ali kakvi smo mi danas?

Da, i mi smo krivi za ono što se dogodilo Arcahu i Jermeniji. Nisu se ni oni 1992. solidarisali sa nama, pa ne mogu da očekuju da od nas dobiju mnogo više od sažaljenja. Ipak, predsednik Republike Srpske čestitao je nedemokratskom predsedniku Azerbejdžana Ilhamu Alijevu „uspeh” u Karabahu. Jedan predsednik Srbije omogućio je pre više od decenije da za nekakav bedni novac Alijev stariji, jedan običan diktator, dobije spomenik usred Beograda. Azerbejdžan je svih ovih godina vredno radio, bogatio se, naoružavao, sticao prijatelje. U devet država, od kojih su osam pravoslavne, podigao je spomenike Hajdaru Alijevu. Koštalo je, ali se isplatilo.

Zašto smo mi za to vreme umesto racionalne i delatne politike, na Kosovu i Metohiji podržavali najgore? Zašto smo gajili političare koji se bahate umesto da rade, kradu umesto da se žrtvuju, vladaju umesto da služe? Mi nažalost nemamo snagu i vitalnost da se agresiji odupremo kao neki narodi Afrike, Azije ili Južne Amerike. Možemo, međutim, da ne pristanemo. Da se odupiremo rečju, gestom, kulturom, ekonomijom, politički, pasivno – nepristajanjem. Naša građanka, koja je jednom ljubitelju terorista, dok se slobodno šetao Knez Mihailovom ulicom, rekla ko je i šta je, dala nam je obrazac delovanja – prema domaćim i stranim neosuđenim dželatima srpskog naroda.

Napredni klub

Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista