Mitske scene na fotografijama Monike Bulaj

Biljana Lijeskić

15. 10. 2023. 17:04

Ашура церемонија у насељу Хазара у Кабулу у Авганистану (Фото Monika Bulaj, courtesy of the author)

Trst – Volim da mislim o telu kao o hramu, riznici kolektivnog sećanja, onoj koja ne laže. U arhaizmu gestova možemo pročitati tajanstvenu mudrost jednog naroda, potragu za oslobođenjem kroz mudru upotrebu čula, kaže Monika Bulaj, fotografkinja, reporterka i dokumentarista, čija je izložba „Geografie sommerse” (Nevidljive geografije) trajala do nedavno u prostoru „Magazzino dele idee” u Trstu, nedaleko od gradskog šetališta uz more.

Neobično sugestivne, duboko misaone, na momente sa takvim kontrastima da podsećaju na uljane slike, fotografije Monike Bulaj govore o njenim putovanjima koja traju od 1985. i na kojima traga za istinskim ljudskim osobinama u svakom čoveku, ma gde on živi i bez obzira u kog boga veruje. Više od sto fotografija, koje su bile poređane u nekoliko niša i u dugim hodnicima tršćanskog izlagačkog prostora sa određenom dinamikom u crno-beloj tehnici i koloru, dirljivo govori „o malim svetovima koje mediji uvek ignorišu”, kako kaže autorka i kustoskinja ove postavke Monika Bulaj. Fotografije su bile poređane tako da posetioce uvode u priču o ljudima i njihovim navikama i životima sa različitih meridijana, a opet na takav način da pokazuju sličnost među njima.

Autorka je putujući dokumentovala društvene prilike najslabijih slojeva zemalja koje je posetila: od istočne Evrope, Kavkaza, Bliskog istoka, Afrike, Iranske visoravni, Centralne Azije, Rusije, Avganistana, Haitija ili sa Kube. Fotografije Monike Bulaj svedoče o progonjenim manjinama u Avganistanu i Pakistanu, hrišćanima Istoka, sufijskim gospodarima od Magreba do Indije, šamanima drevne Baktrije, tibetanskim nomadima, gnostičkim sektama sa planina Zagros.

Monika Bulaj je studirala filologiju na Univerzitetu u Varšavi, gde je rođena i pohađala kurseve antropologije, filozofije i teologije. Studirala je pozorište i ples. Glumica je i pozorišna rediteljka. Piše na italijanskom i poljskom. Režirala je i pisala scenarije za dokumentarne filmove. Objavila je brojne knjige.

Neke od fotografija sadrže gotovo mitske scene i govore o traženju lepote i na najmračnijim mestima u svetu.

– Ono što sada radim je nešto jednostavno, gotovo detinjasto: skupljam krhotine velikog razbijenog ogledala, milijarde krhotina, nekoherentnih fragmenata, komadića, atoma, možda i cigle iz Vavilonske kule. Možda je to ono što fotograf može da uradi, da skupi delove mozaika koji nikada neće biti potpuni, da ih postavi u red koji se čini ispravnim ili možda jedino mogućim, sanjajući celu sliku sveta, koja možda negde postoji, ili možda je postojala a potom se izgubila, kao Adamov jezik ‒ istakla je Monika Bulaj u katalogu izložbe, koja se ne zaboravlja lako.