Zlatno penkalo kao prestiž

16. 10. 2023. 10:00

(Фото-документација Политике)

Nigde nije sačuvan podatak kada je u Beograd stiglo prvo nalivpero, ali je to moralo biti posle 1907. godine kada je Eduard Slavoljub Penkala patentirao svoj genijalni izum, a najverovatnije između dva svetska rata.

Te magične pisaljke su najčešće bile sačinjena od plemenitih metala, poneke ukrašene poludragim ili dragim kamenjem i, dakle, papreno skupe, pa ih nije mogao priuštiti svako. Zato je proletarijat decenijama verovao da je nalivpero deo kolekcije porodičnog nakita, a školske vlasti FNRJ do sredine šezdesetih godina prošlog veka đacima strogo branile korišćenje tog buržoaskog luksuza. Preživeli „trećepozivci” možda još pamte da su u to vreme školske skamije imale dva udubljenja: okruglo, namenjeno bočici s mastilom, i duguljasto, za držalju?

O nalivperu kao luksuznoj robi mogao bi da posvedoči i neverovatan podatak da su u prestonici, iako je vlasnika tih pisaljki bilo manje nego li nosilaca Karađorđeve zvezde, pre poslednjeg svetskog rata otvorene čak dve zanatske radnje za njihovo servisiranje i eventualnu popravku. Prva i starija osvanula je u Balkanskoj 4, iznad ulaza u bioskop „Luksor” (potonji „20. oktobar”, a mlađa posestrima na Slaviji, baš ispod Puljine kuće, one u kojoj je 1897. godine rođen romansijer Aleksandar Vučo, a 1988. osvanuo prvi beogradski „Mekdonalds” restoran.

Za divno čudo, obe su preživele rat i revoluciju!

Provereno, min njet

Uprkos zabranama, bilo je to vreme kada je nalivpero zadenuto spolja u gornji džep žakete samoupravljačima nudilo poruku o statusu (ili funkciji) ponosnog vlasnika... kao najnoviji model mobilnog telefona danas. A da je s njega skinuta anatema, dokučili su kada je poslednji doživotni predsednik počeo o prigodama svoje miljenike da obasipa raznim ordenjem, pozlaćenim ručnim satovima i zlatnim nalivperima.

Obe zanatske radnje za popravku nalivpera bile su zatrpane poslom jer se pred darodavca nije moglo bez njegovog velikodušnog poklona – ordena, sata ili pisaljke!

Gazda one u Balkanskoj mušterijama je šapatom poveravao da je zanat pekao u Zagrebu, kod gosin Slavoljuba Penkale, lično, čime je stekao ugled našeg prvog stručnjaka za marketing (umeća koje je tada imalo opisni naziv – prodavanje magle).

Taman kad se ta nova tehnologija odomaćila a Protokol maršalata umalo ustanovio i službu „nosilaca nalivpera”, pojavile su se – hemijske olovke! Za početak plastične, a docnije i luksuzne, pozlaćene, čak i zlatne! Najveći ugled, kakav je među nalivperima nekad uživao „pelikan”, imali su modeli „mon blan”, „parker” i „kros”, mada je bivalo i unikatnih. Zbog toga su oba vlasnika zanatskih radnji za popravku nalivpera proširili ponudu svojih usluga i na te đavolje naprave.

Nelojalna konkurencija

Hemijske olovke su udarile glogov kolac ovom nekada važnom zanatu kad su počele da se proizvode i prodaju one „za jednokratnu upotrebu”, čija je cena bila bagatelna, niža čak i od koštanja primerka dnevnih novina.

Prva je otplovila u zaborav tiho, verovatno zato što je s njom iz gradskog zemljopisa izbrisan i jedan od inače malobrojnih javnih toaleta „na broju 2”, kao i druga, čije je gašenje zasenilo rušenje omiljene noćne bašte „Beograd”, iz koje je počinjalo strmoglavo putovanje Nemanjinom, i veranje Bulevarom oslobođenja, Svetosavskom i Makenzijevom ulicom.

A onda su „obavezni svojeručni potpisi overeni pečatom” zamenjeni platnim karticama i „aplikacijama” u mobilnim telefonima, a građani konačno shvatili zašto i najnovije tehnologije imaju neobično svojstvo da jednog dana – zastare.

Spas od zaborava

Uspomenu na to vreme čuva Zadužbina Dositeja Obradovića koja uz podršku Sekretarijata za kulturu Beograda već duže od decenije mladim i uspešnim piscima dodeljuje priznanje „Dositejevo zlatno pero”. Ali ono se ne servisira niti popravlja, nije namenjeno pisanju već podsticanju talenta i upornosti.