Može da bude, ne mora da znači

02. 10. 2008. 22:00

(Ј. Самарџић)

Olivera Kovačević se vratila onome što najbolje radi. To je onaj tip debatnih emisija začet, davno, na TV Politika, kasnije usavršen na TV Pink a doveden do respektabilnih vrhova profesionalnosti na BK TV. Sada se u formi koja je još više usavršena, vizuelno doterana i organizaciono unapređena, na Prvom programu RTS, sredom uveče, pojavila emisija „Da. Možda. Ne.” koju superiorno i pomalo uobraženo vodi poznata novinarka. U studiju su ugledni gosti, publika koja ume da postavlja pitanja, a dramaturgija emisije zasnovana je na onom relativnom, ironičnom postulatu, tako blisko našem mentalitetu: može da bude, ne mora da znači.

Voditeljka gledaoce „gađa” pravo u glavu. U prvoj emisiji novog ciklusa opredelila se za temu koja neprestano tinja u našem društveno-političkom životu, za razgovor o Kosovu. Da se o Kosovu još može čuti nešto novo što nije rečeno? U duhu naslova emisije: da, možda. Sposobnost Olivere Kovačević je u tome da od sagovornika izvuče one ličnije i konkretnije tonove u razgovoru, „da udari malo jače” po frazama i opštim mestima, tako da sve dobija angažovaniju dimenziju. Dakle, nije priča da bi prošlo vreme. Za sada, jedina zamerka ovoj emisiji je kasno emitovanje. Ko još ima strpljenja i koncentraciju da posle 22.00 prati polemičan i ozbiljan razgovor o gorućoj društvenoj temi, a posle emisije „48 sati – svadba”.

OČAJNE DOMAĆICE. – TV Pink nije umela da iskoristi planetarnu popularnost „Očajnih domaćica” i olako je prepustila ovu američku seriju nacionalnoj televiziji, koja je za ovu crnu komediju u nastavcima našla bolji, stalni termin na Drugom programu RTS od 21.00.

U čemu su kvaliteti ove holivudske sapunice? U bežanju od stereotipa, u prilično surovom obračunu „ sa nežnijim polom”, u visprenosti i duhovitosti pomešanoj sa oporošću. Hoće se reći, sve što dolazi iz Holivuda ne mora da bude baš totalno glupo i površno. Ovde je reč o TV poduhvatu koji se upravo obračunava sa tim odlikama ljudskog duha, u svim pojavnim oblicima u svakodnevnom životu. U „Očajnim domaćicama” nema lažne nežnosti: deca su bezobrazna i frustrirana, žene pokvarene i proračunate, muškarci lenji i nesposobni... Ismejava se malograđanština, zaparloženost, podlost i lakomost. Za konstruisanje jedne ovakve serije, čiji je osnovni cilj da zabavi, ali i malo prodrma, neophodan je visoki stepen autorske inteligencije, odlično poznavanje ljudske psihe i sposobnost da se veliko životno iskustvo transformiše u pitke i duhovite zaplete. „Očajne domaćice” nije serija za kojom će ginuti publika koja roni suze uz epizode latinoameričkih sapunica, ali može biti prihvatljiva zabava za onaj deo gledališta koji traži i zaslužuje probitačnije sadržaje. „Očajne domaćice” su gimnastika duha, surovo kazivanje istina i njihovo potvrđivanje.

DOBRO JUTRO, NARODE. – Mada to nije isto i ne bi trebalo da bude isto, ono što je u novinama gradska hronika, to je na televiziji jutarnji program. Jutarnje emisije su poligon za uvežbavanje novih TV lica, kao što je u novinama traganje za gradskim vestima prva stepenica u novinarstvu. Primenjena logika na malom ekranu ne daje baš željene rezultate. U jutarnjim emisijama nema dovoljno servisnih vesti, više ima muzike i nevažnih informacija, a i mladi voditelji svojim držanjem, ponašanjem i stilom komunikacije teško da mogu biti omiljena TV lica onom delu publike koji u ranoranilačkim satima gleda TV, a to su mahom stariji gledaoci. Mlađa publika ili spava ili je već u školi.

Ovih dana, stalno se menjaju mladi novinari i voditelji. Ne može se reći da se ne trude, ali njihovo čavrljanje nema težinu. Voditeljke bi svako jutro da pričaju o celulitu, modnim trendovima i šopingu. Ljude koji rade i brinu porodične brige interesuje i nešto više i nešto sasvim drugo. Daleko su pijace, niko se ne bavi pitanjima obrazovanja i vaspitanja, nema onih praktičnih informacija koje bi mogle biti od dnevne koristi. Sve emisije liče jedna na drugu, tako da je sasvim svejedno na kom ste kanalu.

Emisije u prepodnevnim terminima zahtevaju malo ozbiljniju reviziju koncepta zasnovanu na istraživanju šta je to što bi moglo da pomogne gledaocu koji svaki dan u haosu sopstvenih obaveza i porodičnoj dezorganizaciji juriša u nove radne pobede. Da ono, prećutno, ibijevsko: dobro jutro, (moj) narode – dobije neki smisao.