Razbijanje mita o apolitičnoj umetnosti

03. 10. 2008. 22:00

Игор Грубић, детаљ инсталације „Микромузеј револуционарног наслеђа”

49. OKTOBARSKI SALON
Da li i mi pripadamo onim postkomunističkim zemljama koje su „alergične” na političku umetnost? Odbojnost prema ovakvoj umetnosti, prema objašnjenju direktorke ovogodišnjeg Oktobarskog salona Bojane Pejić, uzrokovana je činjenicom da u ovim sredinama nije došlo do neophodne redefinicije pojma „političko”.

„Na prvom mestu, kaže Bojana Pejić, pojam političkog se isključivo svodi na značenje ’dnevne politike’ i svakodnevnog prepucavanja političkih partija. S druge strane, prema postkomunističkom konsenzusu, put u ’raj budućeg kapitalizma’ treba da se odvija nekonfliktno, pa nam stoga i nisu potrebni umetnici koji ’talasaju’ postojeće stanje”.

Bojana Pejić je za ovogodišnju izložbu preuzela moto u upitnoj formi: „Da li nam je potrebna umetnost da nam kaže ono što ne želimo da znamo?”

Radovi na 49. oktobarskom salonu fokusirani su oko tema nasilja u porodici, ljudskih prava, izbeglištva, beskućništva, prostitucije, prava manjina, emigracije, skorašnje istorije na Balkanu...

Zašto nam je potrebna umetnost da nam saopšti „manje vidljive” pojave?

„Moramo duboko poznavati i sadašnjost i prošlost da bi uopšte počeli i da razmišljamo o budućnosti”, kaže Dejvid Eliot, kritičar iz Velike Britanije i gost ovogodišnjeg salona, koji ovu izložbu ocenjuje kao poštenu, ali tešku, a radove daleko od ružičastog pogleda na svet. On ističe da je potrebno predstaviti različita umetnička gledišta o pojavama o kojima ljudi možda ne razmišljaju suviše. „Mislim da umetnici nikom ne govore šta da rade, ne daju uputstva. Oni i provociraju, ali ne u onoj meri u kojoj to čini politika jedne države. Umetnost nikada ne može dostići taj nivo provokacije”, kaže Eliot.

(/slika2)Dok Bojana Pejić zastupa stanovište da je suština Oktobarskog salona da pokaže i ukaže na različite kritičarske odnosno kustoske pozicije, Mihajlo Petković, slikar i direktor Galerije „Beograd” na Kosančićevom vencu, kaže da bi Oktobarski salon trebalo da bude presek tekuće umetničke produkcije, „a ne da prikaže samo jedan segment, koji neki krugovi promovišu kao jedino ispravan”. Petković ističe da umetnost treba da nam ukaže na neke pojave, ali ne da natura mišljenje, kao i da su konzumenti umetnosti jedini merodavni da procene aktuelnost i kvalitet.

– Teme su legitimne, ali izloženi radovi na Salonu su sociološka preispitivanja, a sama likovnost nije na odgovarajućem umetničkom nivou. Ovde je napravljen pokušaj da se naturi određena tema kao dominantna, tako da izložba dobija politički karakter, ali jednostran. Kada su već obrađene ove teme, zašto je izložba koncipirana samo u određenim medijima? Stiče se utisak da je ovo retrospektiva, a ne izložba tekuće umetničke likovne produkcije.

Naravno da je potrebno videti i ovakav pristup umetnosti, ali ne kao jedini već jedan od mogućih. Moje pitanje je da li je ova produkcija aktuelna samo kod nas, kaže Petković, napominjući da nam je potrebna umetnost koja oplemenjuje, budi na razmišljanje, podstiče kreativnost.

„Umetnost mora biti lepa, umetnik mora biti lep”, neprestano ponavlja Marina Abramović u svom video-radu pre više od tri decenije. Majakovski viče: „Razbijamo u komade mit o apolitičnoj umetnosti”. „Umetnost mora biti dobra, bez obzira šta je njena tema”, kaže Dejvid Eliot. Kakav je odnos, generalno malobrojnih konzumenata umetnosti, prema sadržajima koje „ne želimo da znamo”? Kakva nam je umetnost potrebna?

Istoričar umetnosti Saša Janjić naglašava da je slobodno i kritičko mišljenje univerzalna tekovina, to je ono što pokreće promene, a umetnost je jedan od najefikasnijih oblika artikulacije društvenih, socijalnih i političkih pitanja. „S druge strane, kaže Janjić, naša svakodnevna realnost je toliko zagađena dnevnopolitičkim temama da je potpuno apsurdno toliko insistirati na politici danas kada smo dostigli jedan određeni stepen demokratizacije društva. Umetnici 60-ih i 70-ih godina 20. veka bavili su se političkim i socijalnim temama jer je to bio jedini način da iskažu svoje stavove, pogotovu u komunističkim zemljama u kojima nije bilo moguće javno raspravljati o tim problemima. Danas se ipak možete učlaniti u neku političku stranku i pokušati da nešto promenite. Umetnost, na žalost, nikad ništa nije promenila.”

Po Janjićevim rečima, umetnost uglavnom postoji unutar javnosti i za javnost, a pitanje je kojoj se zapravo javnosti obraća. Odnosno, da li taj uzak sloj konzumenata kulture ima učešće u javnom i političkom životu sredine i da li uopšte želi da ima bilo kakvo učešće.

– Ova izložba ne komunicira sa javnošću, niti joj je to cilj. Čini mi se da je u pitanju samo strategija kustosa da se dodatno istaknu i popnu na lestvici „nove humanitarne svesnosti” .

(/slika3)Pravi problemi našeg društva su siromaštvo, korupcija, izbeglice, nezaposlenost. Ovde se ljudi već 20 godina svakodnevno susreću sa stvarnim problemima koji nadaleko prevazilaze bilo koje teške teme koje bi umetnost mogla da postavi. U Srbiji je realnost najveća fikcija. Nije problem u „društvu” već u ljudima koji nam konstantno govore da nismo dovoljno dobri i da moramo da se suočimo sa ne znam kakvim problemima. Meni se čini da upravo oni imaju nečistu savest i probleme sa kojima moraju da se izbore. Obični građani imaju problem kako sutra da plate račune.

Na pitanje kakva nam je umetnost potrebna, Saša Janjić odgovara: „Potrebni su nam iskreni i socijalno zbrinuti umetnici koji se neće baviti problematičnim temama samo zato da bi ih neko primetio ili da bi došli do sredstava neophodnih za život. Ako ceo sistem postavimo na prave osnove, imaćemo umetnost kakvu umetnici budu hteli, a ne kakva se od njih očekuje”.