Prema starim receptima

18. 10. 2007. 12:31

Јапански летњи вагаши (wagashi), слаткиш који се једе уз чај

Tradicionalna umetnost pravljenja kolača u Japanu, pazite – umetnost a ne zanat, pa još onih "carskih" ("Kyogashi") prema receptima iz najstarijih vremena održala se do danas i cveta kao nikad ranije. Cveta, zahvaljujući odličnom kvalitetu i primamljivom izgledu, navici da se kolači služe uz svaki obrok, pri čemu ne moraju biti "slatki" da bi bili kolači, kao i običaju da se rođacima i prijateljima, s povodom ili bez povoda, tek tako da se zna da smo prijatelji – šalju kolači na poklon ("Omiyage").

Davanje poklona je duboko ukorenjen običaj u Japanu. Postoje i poštuju se pravila kada, kome i kakav se poklon šalje, kako treba da bude upakovan – u papir šarenih veselih boja ako je za radost, zlatnožute, roze, plave, bele ili crne boje, od prilike i povoda zavisi ne samo vrsta poklona, već i ambalaža, a nije svejedno ni kako će poklon biti uručen – lično prilikom posete, poštom ili posredstvom prodavnice u kojoj je kupljen, itd.

Povod se, naravno, uvek nađe, ali ako ste u toku godine bilo šta propustili, sredina leta ("Shugen") i kraj godine ("Seibo") su prilike koje se ne smeju propustiti, bilo bi to krajnje neučtivo. Za poklon se najčešće šalju kolači, jer kolača ima za svaku priliku: Naši prijatelji dobili prinovu u porodici, čestitamo, Omedeto, šaljemo vam paketić sa kolačima, slave godišnjicu braka, nek vam je sa srećom, sin im je prebrodio težak prijemni ispit za univerzitet, čestitamo, neka bude uspešan poput svog oca, juče smo proveli zajedno nekoliko prijatnih sati u prirodi, divili se lepoti snežnog vrha Fuđi-sana, poslaćemo im poklon da se ne zaboravi, prijatelj nam je na poslu unapređen za šefa ("Kacho"), moramo ga podsetiti da ostajemo prijatelji na koje može uvek računati, šaljemo mu paketić slatkih kolača. Što su uzajamna osećanja dublja a očekivanja veća – biće veći paketić ili čak specijalno ("ručno") pravljena lakirana kutija sa prigodnim napisom, u njoj naresci kobe-stejka i skupocene "Shiitake" pečurke za srećan bračni život, boca francuskog konjaka za njega i skup francuski parfem za nju, možda i ruski, ako već ne iranski kavijar...

Ima kolača za svaku priliku, ima kolača da čovek ne poveruje čak i za rastanak onih koji su se kleli u doživotnu ljubav, rastajemo se, "sajonara", tako je moralo da bude, rastavili nas sudbina i ljudi, uz slatke kolače lakše ćemo prebroditi gorčinu rastanka, do nove prilike.

(Idućeg četvrtka: Ne veći od jednog zalogaja)