Mislilac sokratovskih ideala
(Фото породична архива)
Na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu održana je nedavno komemoracija počivšem prof. dr Nikoli Strajniću (1945‒2023), redovnom univerzitetskom profesoru, vrsnom pesniku i istraživaču naše i svetske književnosti, koji je 2000. godine uspeo da na ovom fakultetu oformi Odsek za komparativnu književnost sa teorijom, uz pomoć prof. dr Miodraga Radovića i akademika Zorana Konstantinovića.
O sjajnom pedagogu, istraživaču i pesniku, koji je objavio 30 pesničkih i više stručnih knjiga, govorili su prof. dr Vladimir Gvozden, prof. dr Milivoj Alanović, prof. dr Jovan Popov, docent dr Stevan Bradić i dr Nebojša Kuzmanović. Svi su bili studenti i asistenti prof. dr Strajnića, danas i sami pedagozi, dok je dr Nebojša Kuzmanović, direktor Arhiva Vojvodine.
O počivšem profesoru upravo zato su govorili sa mnogo ličnih emocija i divljenja. Vladimir Gvozden je istakao da je Nikola Strajnić „na neobičan način kombinovao strogost predavača i radost stvaralaštva, duboko verujući u univerzalnost kulture i u poeziju kao susret vremenskog i nadvremenog”. On je podsetio i na tužnu izbegličku sudbinu Nikole Strajnića koji je 1992. godine, ostavši bez svega, a posebno bez dragocene bogate biblioteke, sa porodicom stigao iz Osijeka u skromnom automobilu i bio u situaciji da ponovo, u 47. godini stiče i dokazuje profesionalno opredeljenje i univerzitetsku karijeru u Novom Sadu. Već koju godinu kasnije, pored pesničkih knjiga koje su osvajale publiku, Nikola Strajnić je osmislio i realizovao serijal „Svetlost poezije” na programu TV Novi Sad, koji su u to doba pratile hiljade gledalaca.
Milivoj Alanović je govoreći o dubokoj etičnosti Nikole Strajnića, možda najvećeg istraživača grčke poezije i filosofije na našim prostorima novijeg vremena, citirao i njegove reči da „svet može opstati samo ako mu moral i estetika određuju zakone i granice”, dok je Jovan Popov istakao da je počivši profesor „negovao sokratovski ideal da mislilac raspolaže znanjem pohranjenim u glavi, a ne u biblioteci”.
– Kada je morao da ode iz Osijeka, njegova lična biblioteka ostala je u stanu, a oni koji su upali potom u stan bacali su knjige i komentarisali „vidi šta četnik čita”. Pogađao ga je najviše taj gubitak biblioteke, više od gubitka stana i karijere – rekao je, između ostalog, prof. dr Jovan Popov.
Stevan Bradić je podsetio da predavanja profesora Strajnića nisu bila puko prenošenje činjenica, već mali pozorišni komadi u kojima su glavne role imali pesnici i pesništvo.
– Tako je Strajnić na nas prenosio privlačnu silu pesništva i uvek podsećao da poezija počiva na nadahnuću, na patosu, bez formalnosti – rekao je Bradić i istakao njegove reči o „istoričnom i aistoričnom, vremenskom i bezvremenom” u poeziji, odnosno o tome da se sve zasniva na počecima homerovskog pesništva čije je vrednosti i tančine Strajnić izučavao do kraja života.
Nebojša Kuzmanović je govorio o vrlo kompleksnoj renesansnoj ličnosti profesora Nikole Strajnića, koji je svoju vaspitnu ulogu na studente ostavljao, ne samo svojim rečima već i delima, životom običnog čoveka i humaniste.
Profesor dr Nikola Strajnić je rođen u Popovcu, u Baranji, 11. maja 1945. godine, završio je školu u Osijeku i studije književnosti u Zagrebu gde je i doktorirao na poeziji Momčila Nastasijevića. Bio je univerzitetski profesor u Osijeku, a od 1992. godine u Novom Sadu gde je predavao svetsku i uporednu književnost. Dobitnik je više nagrada među kojima i Nagrade „Kočićeva knjiga” (2009) za celokupno stvaralaštvo i Nagrade Društva književnika Vojvodine za knjigu godine, „Ogledi o književnosti i slikarstvu” (2010). Bio je i prodekan Filozofskog fakulteta i šef Katedre za komparativnu književnost. Preminuo je 11. jula ove godine u Sremskim Karlovcima, gde je živeo poslednje tri decenije.