Caco i danas u srcima Sarajlija
Ko je imao veću dženazu u Sarajevu – Alija Izetbegović ili Mušan Topalović Caco? Lokalni medijski izveštači su svojevremeno procenili da je i jednog i drugog ispratilo oko 10.000 Sarajlija. Teoretski je moguće da je svaki od njih imao svoju zasebnu desetinu hiljada ožalošćenih. Verovatnije je da su bili izmešani ili čak u oba slučaja skoro isti ljudi. Sasvim je sigurno da su to bili sve sami Muslimani/Bošnjaci. Paradoks da su tabut predsednika BiH i oca nacije, kao i tabut zlikovca sa epoletama ABiH, koji je klao i u jamu Kazani bacao srpske civile, leteli preko istih prstiju ogromne mase sunarodnika i istovernika do šehidskog groblja na Kovačima, samo je prividan. Jer Alija i Caco su bili pripadnici iste ABiH, prvi kao vrhovni civilni zapovednik, drugi kao komandant 10. brdske brigade. Kako svedoče fotografije, stariji u hijerarhiji je mlađeg zvanično primao i kitio odlikovanjima.
O zločinima nad Srbima Cacine brigade i njegovim ličnim, pisali su sarajevski nedeljnici „Dani” i „Slobodna Bosna”, a nedavno i „Oslobođenje”, ali o Alijinoj komandnoj odgovornosti ‒ ne. Najodgovorniji, navodno, nije ništa znao iako je morao da zna. A pošto je Mušan Topalović po nalogu Izetbegovića u međuvremenu likvidiran od nacionalno svojih, na kraju je ispalo da za svirepo pobijene Srbe na Kazanima nadomak Sarajeva niko ni komandno ni izvršno, nije ništa kriv, sem nekoliko docnije sitno kažnjenih zlikovaca koji su se na sudu uspešno branili da su žrtvama rezali ruke, noge, uši, noseve, testise i naposletku ih dekaptirane bacali u ambis isključivo po naređenju Mušanovom, a ne direktno Alijinom.
Alija je o svemu tome bio „neobavešten”, iako je na Predsedništvu BiH bio više puta upozoravan na sistematsko maltretiranje Srba u gradu, a reagovao je povodom pisma Jovana Divjaka tek onda kada se Caco toliko osilio da je izmakao njegovoj kontroli i čak pružio oružani otpor privođenju, pri čemu su nastradali brojni taoci i policajci. Na lični telefonski poziv Izetbegovića predao se, a onda, navodno, pri transportu iskočio iz policijskih kola i ubijen pri pokušaju bekstva. Simptomatično je da svi akteri ubistva, uključivši Izetbegovića, ovu priču nazivaju „službena verzija događaja”. Ironijom sudbine Caco je 26. 10. 1993. inkognito sahranjen nedaleko od privremenog skupnog ukopa ekshumiranih i neklasifikovanih ostataka svojih žrtava.
Tri godine kasnije Mušanovi saborci, koji su znali i „neslužbenu verziju” smrti svoga komandanta u zločinu, iskopali su i poneli put Kovača tabut u pratnji „pola Sarajeva”. Uplašen masovnošću dženaze Alija se nije ogradio nego izjavom pridružio masi na drugoj Cacinoj dženazi: „Caco je bio i heroj i zločinac!” Za Mušana Topalovića Cacu iz mahale na Bistriku, koji je bio jedan od „crnih bisera” u niski koju su činili Juka, Ćelo, Puška, Dedo, Kruško i drugi, rat je bio eldorado. Bivši žestoki momci iz sarajevskog podzemlja, vični oružju, nasilju i delovanju van zakona dobili su priliku za neograničenu pljačku i teror. Podelili su međusobno gradske kvartove i lokalne siledžije, sa sve svojim privatnim zatvorima, mučilištima i gubilištima. Mediji su ih slavili kao heroje odbrane grada, pevali im pesme, kačili postere, a oni su se bavili unutrašnjom bezbednošću Srba, petokolonaša koji su tobože „skrivali oružje”, „davali svetlosne signale artiljeriji sa brda”, „dojavljivali pozicije odbrane”. U beznadežne proboje obruča oko Sarajeva slali su kaursku decu, koja su ostala, i Sandžaklije, koje su došle. Zato nijedan od njih tokom rata nije poginuo, nego su posle smaknuti pod čudnim okolnostima, kao neugodni svedoci veza sa vlašću. Upadali su u srpske stanove i odvodili domaćine bez traga, u nepovrat, pljačkali nakit, devize, rekvirirali automobile i sve što je vredelo te deložirali žene, decu, starce.
Druga, posleratna, mirnodopska i demonstrativno masovna dženaza 2. 11. 1996. poslužila je kao upozorenje preostalim Srbima da ih još ima u višku i da je krajnje vreme da odu iz Sarajeva. A onda se 19. 10. 2003. Alija pridružio Mušanu, ispod obližnjeg mezara na šehidskom groblju. Sa Kovača uzvišenih nad Baščaršijom mogli su zajedno da seire završetak projekta desrbizacije „multietničkog Sarajeva”. Kazani su, potom, obrasli u šaš i zadugo utonuli u tišinu i zaborav. Mirnu savest i samozadovoljstvo jednonacionalnog i istovernog „građanskog Sarajeva”, poremetio je „Alijin Srbin” Svetozar Pudarić, potpredsednik FBiH ispred SDP-a. Hrabro i uporno je kroz gradske institucije progurao da se konačno na Kazanima postavi ploča sa spiskom žrtava i zločinaca, poimence. Ko zna da čita imena i prezimena znao bi da prepozna da su žrtve bili Srbi, a zločinci Muslimani, bez obzira što su u jamu bacali i pojedine svoje izdajnike. Svetozar je, međutim, u međuvremenu preminuo pa je na scenu stupila aktuelna gradonačelnica Benjamina Karić, već čuvena po svojim patriotskim ispadima, koja je tekst na ploči ispisala u stilu „neki bezimeni loši ljudi su pobili neke takođe bezimene nedužne žrtve”.
Baš kao što su partizani posle ’45. ustaške jame u Hercegovini obeležavali: ovde su (neki) fašisti, zverski pobili (neke) civile, i sve radi bratstva i jedinstva koje je „procvetalo” ’92. Oni su to radili radi jedinstva naroda, a ona valjda radi jedinstvene BiH. U međuvremenu je i Alija na svoj način... Kada ga je Jovo Divjak, jedini Srbin u vrhu ABiH, obavestio o nacionalnoj diskriminaciji i nasilju „crnih bisera” u gradu, cinično je zaključio da se verovatno radi o Srbima. I dodao: „Čuo sam nešto o tome i ranije, a žalio mi se i neki krojač Mujo.” A Benjamina opet tekst na ploči objašnjava da „nije htela da se išta konkretnije piše o zločinima 10. brdske brigade da ne bi ukaljalo ugled Armije BiH. Za istinu koju je htela da sakrije pobrinuli su se, međutim, veterani 10. brdske brigade. Povodom godišnjice njegove smrti, preko ploče su crvenom bojom napisali „Caco živi!”, a Alijina godišnjica smrti obeležena je svečanim podsećanjem u Narodnom pozorištu pod pokroviteljstvom Denisa Bećirovića, člana kolektivnog šefa „jedinstvene države BiH”.
Zajedno u ratu, zajedno na šehidskom groblju, zajedno u dženetu, zašto ne i zajednička komemoracija kada već obe godišnjice padaju u istom mesecu. Najbolje da onih svih deset plus deset hiljada Sarajlija sa dve dženaze, u oktobru svake godine zajedno odu na Kovače i polože cveće na dva susedna mezara. Alija je bio heroj 100 posto a po njemu je i Caco bio „i heroj”. A pošto je ubijao Srbe neka o onom „i zločinac” brinu u Srpskom Sarajevu.
E sad bi u tom i takvom „jedinstvenom, kosmopolitskom, multikulti, građanskom, prestonom” i kakvom još ne Sarajevu, u kome gradonačelnica Benjamina iz redova osmorke ili trojke, koja iz viših patriotskih interesa skriva podatke o Cacinim zločinima nad Srbima, trebalo da sude Srpskoj odnosno predsedniku republike. Aferim! Mašala!
Profesor emeritus
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista