Jezičke nedoumice onih koji uče srpski jezik
(Фото Ј. Миловановић)
Govornicima kojima srpski jezik nije maternji nije uvek lako da nauče kako pravilno govoriti, čitati, slušati i pisati. U samom jeziku postoje nedoumice koje imaju i oni kojima je on maternji jezik, a kamoli oni kojima nije.
U svom „Rečniku jezičkih nedoumica” srpski akademik, univerzitetski profesor, filolog i kolumnista Ivan Klajn definiše ih kao „teškoće i dileme koje se javljaju pri svakodnevnom izražavanju”.
U radu „Morfološke jezičke nedoumice u srpskom jeziku”, rađenom 2019. godine za potrebe Filološkog fakulteta u Beogradu, analizirani su slučajevi susreta govornika srpskog jezika s grupom izabranih morfoloških jezičkih nedoumica koje se tiču isključivo imenica. Porede se slučajevi kada su u pitanju govornici kojima je srpski jezik maternji s onima kada su u pitanju govornici kojima je srpski drugi jezik. Za potrebe rada, urađeno je istraživanje koje se sastoji iz (za tu priliku sastavljenog) upitnika koji je popunjavalo po 20 predstavnika iz svake grupe i analize rezultata koji su, tom prilikom, dobijeni. Posebna pažnja posvećena je analizi literature, to jest upoređivanju dobijenih rezultata s objašnjenjima i rešenjima koja su u njima data (ili ne), a koja se tiču morfoloških jezičkih nedoumica koje su tema rada.
Pozivajući se na onaj deo rada koji govori o tome, prikazujemo nekoliko nedoumica koje imaju govornici kojima je srpski drugi jezik.
Kod kojih imenica je vokativ jednine jednak nominativu
Jezičko osećanje je bitan faktor uticaja na poznavanje jezika. Nedoumice koje su se pojavljivale kod govornika kojima je srpski drugi jezik verovatno su posledica takozvane preučenosti, to jest poznavanja svih nastavaka za vokativ, ali mešanja njihovih upotreba.
Na primer, oni kažu Nikole, zato što pomisle da se leksema Nikola menja kao regularna imenica muškog roda.
Mogu li se dopustiti oblici kao Kruševcem, prijateljem, Andrejem, iako se protive pravilu o -om kad je u poslednjem slogu osnove vokal e i koje sve imenice mogu imati -om (peškirom, prestižom) iako u poslednjem slogu osnove ne stoji e
S jedne strane, literatura za govornike kojima je srpski drugi jezik nije dovoljno obradila to pitanje. S druge strane, možda dolazi do faktora preučavanja.
Autori se trude da svaki izuzetak objasne, ilustruju primerima, ali time verovatno korisnicima, naročito ako se oni ne bave primarno srpskim jezikom, i otežavaju pronalaženje odgovora. Korisnike često zanima jedan određeni primer, pa traže konkretno njega ili njemu sličan kako bi analogijom došli do rešenja. Takođe, kada su u pitanju gradovi, govornici se često oslanjaju na to kako stanovnici tog grada izgovaraju.
To nije najsrećnije rešenje. Na primer, iako je grad Kragujevac u zoni gde se govori dijalekat koji je uzet za osnovicu, govor njegovih stanovnika je podložan različitim uticajima. S druge strane, govornici koji dolaze van Srbije posmatraju ovu leksemu kao običnu imenicu čije im značenje i kulturološki kontekst nije toliko blisko.
Kod kojih imenica na tvrde konsonante množinsko proširenje ev (a ne ov) predstavlja jedinu dopuštenu mogućnost, a kod kojih postoji i fakultativna varijanta sa ov (kursevi, nosevi, šutevi, mlazevi, mrazevi itd.) i status množine kamenovi (kameni) uz češći kolektiv kamenje
Govornici se dvoume između dodatnog sloga -ov, odnosno -ev i nastavka -i. Nakon detaljnijeg pregleda literature za obe grupe ispitanika, može se pretpostaviti da se baš zbog prisutnosti i -ovi/ -evi i -i u udžbenicima često greši.
Množina od imenica tipa puce, tuce
Nominativ množine može predstavljati prilično veliki problem. U literaturi je najviše zastupljena imenica drvo, zatim imenica kamen, da bi imenica tuce bila skoro neobjašnjena. Nedoumice koje govornici imaju umnogome su motivisane znanjem svih nastavaka koje postoje za množinske padežne oblike i njihovim mešanjem.
Nominativ kći/kćer, mati/mater
U literaturi za govornike kojima je srpski drugi jezik se nazivi za ova dva rodbinska odnosa pojavljuju u lekcijama koje imaju za temu rodbinske odnose ili se ne bave uopšte, osim kao slučajno odabrane lekseme za potrebu zadataka. Najfrekventnija je leksema majka, a zatim kćerka ili ćerka. Ipak, u stalnom komuniciranju s govornicima kojima je srpski maternji jezik, oni mogu da čuju sve varijante.