Nije podvig pobeći nego ovde živeti

Došao sam u nemački grad Nordhauzen u proljeće 1992. godine sa statusom ratnog izbeglice. Tu sam našao i prvo zaposlenje kao ljekar u gradskoj bolnici. Brzo sam se sprijateljio sa mojim medicinarom zaduženim za pripremu dijagnostike.

Moj novi prijatelj sa prvim lijepim prolećnim danima odveo me u obližnju vrtnu koloniju i pokazao sa ljubavlju izgrađenu vrtnu kućicu koju je iz milošte zvao po ruski - daća.

Jednog vikenda zakazano je okupljanje i pravljenje roštilja.

Predstavljen sam društvu Deltovih vikendaša, nekih sedam-osam dobrih drugara. Atmosfera je bila više nego opuštena, a vrijeme je prolazilo u opuštenom razgovoru i ukusnom roštilju. Nakon izvesnog vremena dolazi jedan čovjek, vidi se dobro raspoložen, a i svi prisutni ga poznaju.

Meni je palo u oči kako je pridošlica prilikom dolaska malo teatralno na sto bacio ključeve od auta sa logom „mercedesa”. Vidim da su svi bili  iznenađeni dolaskom tog čovjeka. On je srdačan i glasan u pozdravima sa svima, tapše svakog po ramenu i osmijesima pokazuje da se raduje da ih sve ponovno vidi.

Međutim, svi prisutni najednom su zaćutali. Vidjelo se da nisu oduševljeni njegovim dolaskom. Vesele i opuštene atmosfere najednom je nestalo. Jedan mu ne pruži ruku nego ga upita, ko ga je pozvao ovde.

Dok je sjedao za sto, pridošlica je odgovorio da li njega neko mora da poziva da bi se vidio sa starim dobrim i dragim drugarima, dodajući da on zbog ponovnog viđanja plaća sledeću turu pića.

Jedan čovek iz društva mu odmah odgovara da on ne pije pivo sa svakim, pogotovo sa takvima kao što je on.

„Ako hoćeš nešto da naručiš, ali samo za sebe, možeš to popiti sam tamo, za onim stolom i onda možeš ići.”

Način i ton kako je ovo sve izgovoreno nije odavao nikakvu dilemu da je to stvarno tako i pridošlica sa izrazom lica iz kojeg je najednom zračila velika nevjerica obraća nesigurnim glasom svojim, kako vidim već bivšim prijateljima, pitajući ih da li svi tako misle.

Niko mu ništa ne govori ali vidim po izrazu na njihovim licima nekakav  neopisivi prezir. Pridošlica sa izrazom na licu pomiješano sa nevjericom, žalošću, ali i sa još nešto preostale oholosti pruža ruku do sredine stola uzima svoje ključeve, ustaje i odlazi bez ijedne izgovorene riječi.

Sada sam ja bio na potezu sa mojom radoznalošću. Rekoše mi da je dotični prije par godina najednom nestao. Tome niko nije pridavao pažnju sve dok nisu posle dva-tri dana vidjeli na vijestima zapadnonjemačke televizije da je on sa nekim nepoznatim čovjekom prije jedno sedam godina uspješno prebjegao u Zapadnu Njemačku.

Tek tada nastaju problemi za njih sve, a posebno za njegovu ženu i malog sina koji su ostali napušteni. Počinju saslušavanja od strane tajne policije svih njih. Prvo pojedinačno i to po nekoliko puta. Dođe policija u neko doba noći i vodi te u istražni zatvor i počinju saslušavanja i pritisak da priznaš, da si znao za taj bijeg i da su mu čak pomagao.

Zatim su bila kolektivna saslušanja i to uvijek u kasno doba noći. Naravno, ništa nismo mogli priznati ali je maltretiranje je nastavljeno. U jednom momentu nam je sve prekipelo i to kada je njegova žena došla da nas moli i preklinje da joj pomognemo jer hoće da joj uzmu jedinog sina, jer je ona eto kao saučesnica u svemu sudjelovala i kao narodnom neprijatelju oduzima joj se dijete i daje u dom za nezbrinutu djecu.

Stvarno u to vrijeme bi roditeljima koji su proglašeni neprijateljima države i završavali u zatvoru malu djecu uzimali i davali na usvajanje parovima bez djece. Stariju djecu kao što je bio njen sin obično bi davali u dječiji dom.

Kako mi rekoše i njima je u jednom momentu bilo dosta svega pa su preko poznanstva potražili jednog visokog partijskog funkcionera i žalili se. Sami su kolektivno ponovno išli u tajnu policiju da protestuju. Povjerovali su im i oni su se nastavili i dalje družiti u svojim daćama. Kako rekoše, zid je pao prije tri godine, a evo on se danas prvi put ovdje pojavio.

Pitam na koji način je dotični pobjegao. Rekoše sa nekim sa kojim je služio vojni rok pobjegao je u čamcu preko Baltika za Dansku kada je bio na godišnjem odmoru.

Čujem i komentar moga novog prijatelja Detleva:

„Nije bio podvig pobjeći nego biti ovdje i živjeti. Prošle godine sam proveo jedno vrijeme kod familije u Dortmundu i vidio da ne žive oni baš puno bolje nego mi ovdje.

Da možeš slobodno putovati to je stvarno velika stvar, doduše, ako imaš novac. Samo meni je nešto drugo upalo u oči. Da li ste primijetili kako je on arogantno nastupio kada je došao. Od kako su nas pripojili Zapadnoj Njemačkoj svi zapadnjaci sa nam ovdje nekako se arogantno ponašaju kao da smo mi maloumni.

Samo što mi niko od tih pametnjakovića ne može da objasni, kako su od ovih svih mojih prijatelja ovdje dvojica već ostala bez posla. A i moja žena zadnja tri mjeseca dobija novac od biroa rada.

Srami se toga i zato danas nije bila ovdje. To je jedna nevolja koju nam donesoše, a druga je što nam dovedoše naciste. Evo jedan od onih mojih drugara je čak i glasao za njih, ali dobro to je tema za sebe.”

Petar Maljenović