Od sna do jave za samo tri godine
Роберт Маркуш, Драган Лазић, Александар Претке, Милош Перуновић, Алексеј Сарана, Александар Инђић, Велимир Ивић и Миодраг Перуновић на победничком постољу (Фото Марк Лившиц)
Još uvek je teško da se poveruje da je Srbija evropski prvak u šahu. Decenijama je priča o „povratku na staze stare slave” 1950-80. delovala kao nostalgični motivacioni govor bez pravog puta. Mnogo se toga promenilo za protekle četiri decenije – kod nas nagore, a širom sveta nabolje – da bi se poverovalo da Srbija može ponovo da osvaja medalje u oblasti koja je uplivom računara ostala dostupna samo stopostotnim posvećenicima i njihovim skupocenim timovima.
Ko čuva i poštuje slavnu tradiciju, čuva i nadu u njeno čudesno vaskrsnuće. I upravo takvo čudo se dogodilo ovih dana u Budvi, ali nikako bez razloga. Posle decenija tavorenja šahovske organizacije, unutrašnjih trvenja i spoljnih dugova, pre tri godine su se pojavili novi ljudi u Šahovskom savezu Srbije, postavljajući pred sebe naizgled nedostižne ciljeve. Vraćeni su svi dugovi, zaslužena podrška države i započeti ambiciozni projekti, jedan za drugim.
Iz radničkih menzi turniri su se vratili u velike sale, a velemajstori u svečana odela. Prvi put je uloženo u program podrške mladima; na najvećoj sceni Svetskog kupa i evropskih šampionata – umesto na lokalnim brzopoteznim turnirima za džeparac – zablistali su redom Velimir Ivić, Aleksandar Inđić, Teodora Injac, Luka Budisavljević ...
I baš u trenutku kada su planovi ŠSS počeli da premašuju budžete, stigla je prava nagrada za požrtvovanje i snove novog tima Šahovskog saveza Srbije, na čelu sa predsednikom Draganom Lazićem i generalnim sekretarom Nebojšom Baralićem. U Budvi su dobili jedino što im je nedostajalo za dalje korake: medalju seniorskog tima.
I to, kakvu medalju! Prvo evropsko zlato u celokupnoj slavnoj istoriji srpskog i jugoslovenskog šaha. U godini kada je svečano obeležen 75. rođendan ŠSS, sa skrivenom nadom da će se medalja nekako pojaviti u bližoj budućnosti, iznebuha je osvojeno upravo najsjajnije odličje, tek drugo ekipno zlato cele nekadašnje Jugoslavije, posle onog olimpijskog iz Dubrovnika, davne 1950.
Mora se odmah reći ono što žulja zajedljive: reprezentaciju Srbije su ove godine drastično pojačala dvojica ruskih velemajstora: Aleksej Sarana (2.669) i Aleksandar Pretke (2.661). Mi i im nismo nudili bilo kakve uslove, sami su izabrali našu zemlju i time pohvalili status šaha u njoj.
Nema tu ničeg što bi umanjilo uspeh i naše zadovoljstvo. Naprotiv, ako ostali decenijama koriste usluge šahista iz bivšeg SSSR, zašto ne bismo i mi? Za Nemačku je igrao Aleksandar Dončenko (2.664), za Englesku Nikita Vitjugov (2.712), za Sloveniju Vladimir Fedosejev (2.675) ...
Samo što se nije svakouklopio u novu sredinu. Rumunija je privukla mađarskog velemajstora sa našim državljanstvom Riharda Raporta (2.748) i Ukrajinca Kirila Ševčenka (2.665), ali je sa pozicije drugog favorita završila na osmom mestu. Englezi su bili četvrti po rangu, izgubili od Srbije u pretposlednjem kolu i pali na šesto mesto, Slovenija je sa 19. startne pozicije pala na 26. Uzgred, Norveška je sa najsjajnijom zvezdom Magnusom Karlsenom tek 13.
Aleksandar Pretke i Aleksej Sarana su se uklopili kao da smo ih mi birali i nadmašili su sebe. Pretke je bio pravi predvodnik, a jedini poraz je doživeo u poslednjem kolu, zato što je rizikovao jer se nužna pobeda nad Grcima još nije nazirala. Sarana je osvojio zlatnu medalju za rezultat na drugoj tabli i sada je jedini šahista u istoriji koji je u istoj godini postao pojedinačni i ekipni evropski prvak. Njihov važniji uticaj na ekipu bio je druge vrste, ali ta tema zaslužuje poseban osvrt.
Tim Srbije je i sa dva pojačanja bio tek deseti po rejtingu, daleko najslabiji među osvajačima medalja, a igrao je sve bolje što su mečevi bivali važniji, kao što čini Novak Đoković. Aleksandar Inđić je preokrenuo meč sa Grcima, Robert Markuš je bio čvrst kao stena i osvojio bronzanu medalju za rezultat na četvrtoj tabli, a Velja Ivić je – posle dve godine stagnacije i nazadovanja – bio čovek odluke u poslednja dva kola, sa zlatnom medaljom za najbolju rezervu.
I nisu samo igrači zaslužni. Još u avgustu im je obezbeđen najbolji smeštaj u u blizini turnirske sale, a na licu mesta imali su stalnu podršku vodećih ljudi iz Saveza, kao i celokupnog ženskog tima, čiji su rezultati rasli u toj atmosferi novostečenog ponosa. Velemajstor Miloš Perunović, dojučerašnji reprezentativac, imao je ulogu trenera, a već iskusni selektor Miodrag Perunović je ne samo širio svoj bezgranični optimizam nego i povlačio prave poteze u svakom trenutku.
Rečju, celokupna šahovska organizacija je, gotovo preko noći, stekla pobedički karakter. Ako je zlato iz 1950. bilo početak velikog uzleta, moralo bi i ovo to da bude.
Nivo igre i nadmašeni rejting
Sva petorica reprezentativaca Srbije daleko su nadmašila očekivanja u odnosu na njihov rejting. Evo na koliko višem nivou su igrali i koliko su popravili svoj rejting:
1. Aleksandar Pretke (2.661) 4,5 iz 8 (2.727, +7,6), 2. Aleksej Sarana (2.669) 6 iz 8 (2.810, +14,3), 3. Aleksandar Inđić (2.601) 5 iz 8 (2.674, +7,6), 4. Robert Markuš (2.582) 4 iz 6 (2.693, +8,8) i 5. Velimir Ivić (2.557) 4,5 poena iz 6 partija („performans” 2.724 poena, +12,8 poena).