Žene izložene nehumanom tretmanu
Велики број жена још није спреман да говори о овом проблему (Фото Д. Јевремовић)
Kada je Milica Filipović iz Šapca početkom prošle godine iznela u javnost svoje traumatično iskustvo koje je doživela tokom sprovođenja indukovanog pobačaja na jednoj beogradskoj klinici, veliki broj žena posvedočio je da je bio izložen istom ili sličnom nehumanom tretmanu u više zdravstvenih ustanova u Srbiji. Zbog toga je Beogradski centar za ljudska prava, uz podršku agencije Ujedinjenih nacija za rodnu ravnopravnost i osnaživanje žena (UN women) u Srbiji realizovao trideset dubinskih intervjua sa ženama koje su imale neposredno iskustvo indukovanog pobačaja i sproveo onlajn anketu na uzorku od 165 žena. Rezultati ovog istraživanja govore da tokom procedure indukovanog pobačaja ženama nije pružana adekvatna zdravstvena zaštita usled čega su kršena njihova prava predviđena Zakonom o pravima pacijenata. Osim toga, pacijentkinje najčešće nisu znale šta treba da rade, gde treba da idu, šta se od njih očekuje, kako izgledaju pregledi i zahvati i koja su njihova prava. Većina je kroz proceduru indukovanog pobačaja prolazila samostalno, bez asistencije zdravstvenih radnika, istaknuto je juče na konferenciji za novinare Beogradskog centra za ljudska prava.
„Uprkos činjenici da Zakon o pravima pacijenata propisuje da žena treba da pruži informisani pristanak kada je u pitanju indukovani pobačaj i da garantuje ženi pravo na intimnost prilikom izvođenja ove procedure, u realnosti se pobačaji neretko odvijaju u bolničkoj sobi u neposrednom prisustvu drugih pacijentkinja, u toaletu i u hodniku. Veliki broj žena koji je učestvovao u našem istraživanju istakao je da nije dobio epiduralnu ili opštu anesteziju. Preko 45 odsto naših ispitanica koje su iskustvo indukovanog pobačaja imale u GAK „Narodni front” nije imao asistenciju zdravstvenih radnika tokom pobačaja, već su im pomagale ostale pacijentkinje iz sobe, a mnoge su se žalile da im je revizija rane rađena bez opšte anestezije. S druge strane, primeri dobre prakse su opšte bolnice u Senti i Nišu, kao i Ginekološko-akušerska bolnica Kliničkog centra Srbije u Višegradskoj ulici, čije procedure garantuju znatno humaniji odnos prema pacijentkinjama koje su podvrgnute ovoj proceduri”, istakla je Sanja Radivojević.
Ilustrativni dokaz teze koliko je rasprostranjena procedura indukovanog pobačaja jeste i činjenica da je od 165 žena koje su popunile anketu, 47 imale iskustvo indukovanih abortusa.
„Žene koje su učestvovale u ovom istraživanju navele su da u proseku poznaju tri druge žene koje su imale ovo traumatično iskustvo, što govori o velikom broju njih koje zbog osetljivosti teme još nisu spremne, niti dovoljno osnažene da o tome govore. Čak 87 odsto žena smatra da se ova procedura ne sprovodi u skladu sa medicinskim standardima, već daleko ispod njih. Polovini naših ispitanica koje su prošle kroz iskustvo indukovanog pobačaja nije bila objašnjena procedura kojoj će biti podvrgnute, niti metode koje joj mogu olakšati patnju. Osim toga, značajan broj pacijentkinja bio je izložen omalovažavanju od strane zdravstvenih radnika koji su ih nazivali pogrdnim imenima, vređali ili vikali na njih”, naglasila je Sonja Tošković.
Kako je istaknuto na konferenciji za novinare Beogradskog centra za ljudska prava, kao rezultat ovog istraživanja nastala je analiza „Prava žena i devojčica prilikom procedure indukovanog pobačaja”, u kojoj se navode aktuelne procedure i praksa koja postoji u zdravstvenim ustanovama u Srbiji, ali pružaju i konkretne preporuke usmerene na unapređenje prakse i položaj žena nad kojima se vrši ova procedura. U njoj se, između ostalog, navodi da pacijentkinja mora u pisanoj formi da potpiše pristanak ili odbije predloženu intervenciju, a može i da opozove ranije dati pristanak na intervenciju. Sama intervencija mora se sprovesti u prostoriji namenjenoj za realizaciju medicinskih intervencija, uz asistenciju lekara i medicinskog tehničara i na način koji ne prouzrokuje nepotrebne bolove i patnje.