Aleksandra Zec kao simbol stradanja zagrebačkih Srba
Милорад Пуповац захвалио Загребу на подршци за постављање спомен-обележја на Сљемену (Фото /СНВ / Сандро Лендлер)
Specijalno za „Politiku”
Saša Kosanović
Zagreb – Na zagrebačkom Sljemenu, kod planinarskog doma „Adolfovac”, u četvrtak je održana komemoracija i otkrivena spomen-ploča 12-godišnjoj Aleksandri Zec i njenoj majci Mariji, koje su ubijene na taj dan 1991. godine, nakon što su ispred porodične kuće na zagrebačkoj Trešnjevci bile svedoci ubistva Aleksandrinog tate i Marijinog supruga Mihajla.
Zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević izjavio je da je spomen-ploča koju su zajedno podigli grad Zagreb i Srpsko narodno veće (SNV) podsetnik i „mračna uspomena” ovekovečena u kolektivnom sećanju građana Zagreba kao strašan zločin kako se nikada više ne bi ponovio.
Predsednik SNV Milorad Pupovac, u ime svih onih koji su godinama insistirali da se ovo mesto dostojno obeleži, zahvalio je gradu Zagrebu jer je podržao postavljanje spomen-ploče i istakao kako je to pokazatelj svima u Hrvatskoj kako treba završavati s ratnim strahotama i graditi mir i toleranciju među ljudima.
Međutim, spomen-ploča i prigodne reči izrečene na stratištu 32 godine kasnije ne mogu promeniti utisak da su Hrvatska i ceo region još uvek miljama daleko od suočavanja s prošlošću i da su ovakvi događaji više „incident” nego pravilo. Postavljanje ovog spomenika zapravo je plod višegodišnjih nastojanja Lige antifašista predvođene Zoranom Pusićem i udruženja Dokumenta koje vodi Vesna Teršelič, te još nekih nevladinih aktivista i SNV koji su ih u tome podržavali. Ne treba zaboraviti ni nekolicinu novinara koja ih je u tome pratila i tako održavala u sećanju priču o stradanju porodice Zec.
Tu treba dodati i pozorišnog režisera Olivera Frljića, koji je pre devet godina u riječkom HNK postavio predstavu „Aleksandra Zec” i tako pomogao da se zločin ne zaboravi. O predstavi, probama i atmosferi u kojoj se sve događalo, dokumentarista Nebojša Slijepčević pre pet godina je snimio film „Srbenka”, te je tako i on svoju ciglu ugradio u spomen-ploču na „Adolfovcu”.
A mala Aleksandra, njena mama Marija, inače Hrvatica, i njen tata Mihajlo imali su sve preduslove da budu zaboravljeni. Pa ko bi se sećao zagrebačkog mesara srpske nacionalnosti kojem su hijene u policijskim uniformama 1991. upale u kuću, opljačkale ga, ubile na kućnom pragu i u nepoznato odvele njegovu kćerku i suprugu, valjda zato što su svemu tome bile svedoci.
U Mihajla je pucao Siniša Rimac, imao je tada 18 godina. Aleksandru je ubio predratni, ratni i posleratni kriminalac, danas pokojni Munib Suljić, a društvo su im pravili Nebojša Hodak, kasnije osuđivani diler droge, Igor Mikola, koji je godinama kasnije osuđen za ratni zločin u Pakračkoj Poljani, i Snježana Živković.
Ubistvo je počinjeno u vreme kada su mnogi imućni zagrebački Srbi odvođeni na ilegalna saslušanja i mučenja u Paviljonu 22 zagrebačkog Velesajma, nakon čega su neki od njih završili u ribnjacima u Pakračkoj Poljani. Ubice s Trešnjevke već su sutradan uhapšene i priznale zločin, detaljno opisavši morbidne detalje, poput onoga da je mala Aleksandra s povezom na očima i rukama i nad iskopanom rakom rekla: „Ubili ste mi tatu, nemojte i mamu.” Nakon toga joj je Suljić ispalio nekoliko metaka u glavu. U policiji je srećom i tada bilo časnih ljudi koji su bandu priveli i ispitali, ali se režim pobrinuo da im ne padne dlaka s glave. Njihovo priznanje je odbačeno zbog proceduralne greške, jer su ispitani bez prisustva advokata, a kasnije su, nakon instrukcija, sve negirali. Tako su Rimac, Suljić i ostali nastavili svoj ratni put, mnogi od njih su nastavili s ratnim zločinima, zbog kojih je na kraju pravosnažno osuđen samo Merčep, u čijoj presudi stoji i da nije sprečio ni kaznio ubice porodice Zec.
Aleksandra Zec danas je postala simbol, prvenstveno srpskih bezimenih i mnogobrojnih žrtava „izvan zone ratnog delovanja”, koje su ostale nekažnjene, tako da je postavljanje spomen-ploče na mestu stratišta Pirova pobeda grupe humanista koji ne dele žrtve na „naše” i „njihove”, a ne nekog sistemskog suočavanja s prošlošću Republike Hrvatske, koja je ulaskom u EU sve priče o istragama ratnih zločina nad Srbima potrpala pod tepih.