Tradicionalno ratovanje praznicima u BiH
I krajem ove godine u BiH je nastavljen već tradicionalni novembarski rat praznicima. U istom mesecu Bošnjaci slave zasedanje ZAVNOBiH-a (25. 11. 1943), kao Dan državnosti BiH, a Srbi potpisivanje Dejtonskog sporazuma (21. 11. 1995), kao Dan međunarodnog priznanja Republike Srpske.
Nije sporno što Srpska slavi međunarodno priznanje republike, ali nije jasno zašto FBiH, preciznije kantoni sa bošnjačkom većinom slave ZAVNOBiH, odnosno zašto su se Srbi odrekli tog praznika. Činjenica je da su veliku većinu partizanskog, kao i četničkog pokreta otpora okupatoru činili Srbi. Sem predratnih komunista i prvoboraca NOB-a, poput Osmana Karabegovića, Avde Hume, Hasana Brkića i drugih, bosanski muslimani su se masovnije priključili tek posle pada Italije kada je ishod Drugog svetskog rata svakom pismenom bio jasan. A mnogi nepismeni bili su i prisilno mobilisani u mestima koja su oslobodili partizani. Većinom su kao cveće hrvatskog naroda bili ustaše ili bar domobrani kao regularna vojska kvislinške NDH.
Jasno je zašto njihovi potomci slave ZAVNOBiH („antifašističko veće”). Pokušaj da operu vlastitu istoriju kolaboracije sa svim okupatorima od osmanskog, preko habzburškog do nacističkog, što se uklopilo u širi evropski trend falsifikovanja istorije, po kome su Srbi izazvali Veliki rat, Rusi nisu preokrenuli tok Drugog svetskog rata... Pa onda i oni na lokalu: „Danak u krvi porede sa Fulbrajtovom stipendijom”; „aneksija je imala civilizatorsku ulogu”; „Gavrilo Princip je bio terorista”; „NDH je bila kratka i zanemarljiva epizoda”; „SS Handžar divizija – otpor Paveliću”; ZAVNOBiH, pošto ga već neće Srbi, predstavlja dobru šansu za vlastitu rehabilitaciju. Sebe deklarišu kao antifašiste i govore o „srpskom fašizmu”.
Elem, slave oni koji nemaju rašta, a ne oni koji i te kako imaju. Muslimani su naprosto uzurpirali ZAVNOBiH, jer su ga se Srbi neopravdano odrekli. Nacionalni „odnos” zasluga za oslobodilački rat i revoluciju manifestovao se već u prvoj kadrovskoj postavi. Na čelu BiH bili su dr Vojislav Kecmanović Đedo, predsednik skupštine, Rodoljub Čolaković Roćko, premijer, i Đuro Pucar Stari, na čelu CK KPBiH, a prvi Musliman Hamdija Pozderac na ključnu funkciju prvog u CK SKBiH došao je tek tokom poslednje decenije socijalizma. Od „sve prema zaslugama”, do „sve po nacionalnom paritetu”.
Zašto su se Srbi ipak odrekli ZAVNOBiH-a? Zato što su ga vodili komunisti, a takvi sa tranzicijom došli na loš glas?! Zato što se ZAVNOBiH okrenuo protiv AVNOJ-a: BiH je dobila atribute državnosti, a SFRJ ih izgubila? Zato što su srpski komunisti drugima pravili nacije i republike, a drugi to primali sa nezahvalnošću i Jugoslaviju nazivali „Srboslavija”. Posle Brionskog plenuma, održano je „Mostarsko savetovanje” iliti aktiv bh. komunista na kojem je utvrđeno da su srpski kadrovi natpredstavljeni u odnosu na potpredstavljene hrvatske i muslimanske, te da bi „solunaštvo” trebalo zameniti „nacionalnim ključem” Četvrti plenum jeste bio pobeda Kardeljeve separatističke linije nad Rankovićevom unitarističkom, ali taj zaokret i u BiH izveli su srpski veterani i sa visokih funkcija preselili se u komforni ali nemoćni Savet federacije. Bakarićevo „federiranje federacije” u, kako piše, Dejan Jović „Kardeljevoj Jugoslaviji”, preuzela je nova generacija funkcionera, bez predratne robije i ratnih rana, ali spremnih za „afirmaciju nacija i republika” naspram „srpskog unitarizma hegemonizma”.
Za to nije kriv ni AVNOJ ni ZAVNOBiH, nego ono posle, ne ostali, nego Srbi. Prvu Jugoslaviju nisu stvorili komunisti, a nije bila ništa manje razočaranje nego druga. U prvoj je počelo kao „jedan troimeni narod”, u drugoj kao „bratstvo-jedinstvo” i „jugoslovenstvo”, a obe su, nemačkom okupacijom, odnosno američkom, političkom i vojnom intervencijom, završile u građanskim ratovima. Ipak dve Jugoslavije trajale su 20 plus 45 godina, a valjale su Srbima van Srbije kao formula da ostanu i kod kuće i zajedno sa maticom. „Svi u jednoj državi!” – govorio je Sloba, a ispalo je rasuti po „srpskom svetu” ili „srpskim zemljama”.
Da bi ZAVNOBiH uklopili u svoju savremenu priču, bošnjačka politička, intelektualna i medijska elita morala je da „zaboravi” ključnu poruku o BiH i odnosima tri konstitutivna naroda: „BiH nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego je i srpska i hrvatska i muslimanska.” Oni su taj princip poništili referendumom o secesiji 1 marta ’92 protiv volje srpskog naroda izraženu na srpskom plebiscitu u novembru ’91. o „ostanku BiH u zajedničkoj državi sa Srbijom, Crnom Gorom i ostalim republikama i narodima koji to žele”.
Srbi u BiH su već na odluku muslimansko-hrvatske koalicije da ih nadglasava u parlamentu, odgovorili stvaranjem svog parlamenta, vlade i republike. Izetbegović je u Dejtonu/Parizu sve to overio potpisom, a onda već sutradan krenuo da se pravda i vajka: „mir je ipak bolji od rata”; „u nastavku rata ginuli bi i bošnjački borci”; „ovo je nepravedan mir”. Sledbenici su se obrušili na „manji entitet”, kao na „republiku šumsku”, „rezultat genocida”, „privremeno okupiranu zonu”, a sebe definišu kao „temeljni (osnivački) narod”, „starince (domoroce)”, „jedini narod koji je branio BiH od spoljne agresije”, „sve je bila begovsku zemlju”, „Srbi i Hrvati imaju rezervne domovine, samo mi jedino Bosnu”.
I uz takve poruke komšijama, očekuju da se Srpska integriše u jedinstvenu BiH i da, kako su svaki u svoje vreme govorili i Alija i Bakir: „Srbi postanu malo manje Srbi, a malo više Bosanci.” Istu poruku, samo u drugom pakovanju, šalje i SDP na čelu koalicije na vlasti: „Budimo svi građani umesto Srbi, Hrvati i Bošnjaci.” Pri tom prećutkuju konsekvencu „tako ćemo vas kao najbrojniji isto kao i na građanskom referendumu ’92 nadglasavati, samo još i uz vaš pristanak”. I dok srpski domaćini peku rakiju, zakazuju svinjokolje i ne teraju ih da im se pridruže, onomad su SDP-ovi „delegati ZAVNOBiH-a” iz muslimanskog Sarajeva došli u Banjaluku i izazvali incident, koji je predsednik republike morao da smiruje.
U isto vreme, u tom istom Sarajevu, u nadležnoj gradskoj ustanovi pod vlašću istog SDP-a, vodi se žučna rasprava da li ulica na Koševskom brdu treba da nosi ime već pomenutog Đede ili Dede, Nusreta Čišića, paravojnog komandanta Marindvora, koji je držao privatni zatvor u podrumu Hotela „Zagreb”. Zvali su ga i ustaša, jer je kao mladić to i bio, a pod starost se istakao braneći zgradu Predsedništva BiH od „četnika”. Kada bih, kao jedan od potomaka, mogao da se uključim u sarajevsku polemiku, povukao bih Đedinu kandidaturu iz za njega beznadežne konkurencije sa Dedom i zadovoljio se neosporavanim imenom ulice u Banjaluci i bistom u Bijeljini. Indikativno je da alternativa Nusretu (Čišiću) nisu, recimo, bili Hasan (Brkić) ili Avdo (Humo) nego baš Vojislav (Kecmanović).
V. p. Vestendorp je prvi dobio bonska ovlašćenja i uspeo je da nametne zajedničku himnu BiH, ali ne i tekst, pa po definiciji „svečana pesma” ne može da se peva. Nametnuo je i zastavu koja više liči na simbol EU nego što asocira na bilo šta u vezi sa BiH. A nije uspeo nijedan zajednički iliti državni praznik. Iako sva tri naroda vole neradne dane, ne možete im nametnuti kad će da slave a kad da tuguju. I nije problem da svako slavi ili tuguje na svoje datume, nego što su isti datumi za jedne dani sreće, a za druge nesreće, za jedne trijumfa, za druge poraza. Tako je i sa ZAVNOBiH-om i Dejtonom. I dobro je što narodi u BiH više nisu intenzivno izmešani, pa svaki u svom entitetu i kantonu može da se slobodno prepusti svojim kolektivnim sećanjima i osećanjima, bez ometanja, svađe i sukoba.
Na kraju ostaje paradoks da Bošnjaci slave srpski praznik. Pretpostavimo i da se slože da svi slave ZAVNOBiH! Ali zašto onda ne i AVNOJ, jer ostanak u SFRJ bio je ’91. godine prvi izbor Srba u BiH, a bez AVNOJ-a ’42. ne bi bilo ni ZAVNOBiH-a ’43. E, to opet ne bi komšije u FBiH.
Profesor emeritus
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista