Daleko je ćirilica
(С. Печеничић)
Pre nešto više od dve godine, zajedničkim stručnim snagama, u Republici Srbiji i Republici Srpskoj pripremljen je, a zatim u skupštinama usvojen Zakon o upotrebi srpskog jezika u javnom životu i zaštiti i očuvanju srpskog pisma. Njegovi predlagači i narodni poslanici koji su ga izglasali s pravom su zaključili da je neophodno preduzimanje odlučnih mera za očuvanje ovih srpskih nacionalnih odlika.
Suviše je kratko vreme da bi se promene nabolje već osetile (ovde mislim samo na stanje u Srbiji, ne znam kako je u Republici Srpskoj). Ipak, čini mi se da je upotreba srpskog pisma u našoj zemlji (o jeziku i da ne govorimo, uz bezbrojne nove tuđice, najčešće pozajmljenice iz engleskog jezika), u još gorem stanju nego što je bilo pre donošenja ovog zakona. Kao da ga građani nisu ni primetili, već nastavljaju da se takmiče u tome ko će pre prestati da koristi srpsko pismo ili da izmišlja što rogobatnije nove reči za „rodnu ravnopravnost”, bez koje im nema života.
Ne znam šta preduzimaju nadležni koji su napisali i oni koji su doneli pomenuti zakon, ali je svugde oko nas očigledno da je ćirilice sve manje i da je do ostvarenja njihovih zamisli put veoma dalek i teško prohodan.
Očekivalo se, pretpostavljam, da će ovaj zakon doprineti promenama u korist srpskog pisma, da će se povećati broj knjiga, časopisa i novina štampanih ćirilicom, da će biti manje televizijskih stanica koje koriste latinicu, ali se ništa od toga nije desilo, niti ima nagoveštaja da će se u postojećem stanju bilo šta promeniti.
Da li su se to pisci zakona o srpskom jeziku i pismu možda zadovoljili već samim tim što su ga pripremili i predali narodnim poslanicima na usvajanje, a zatim je i jednima i drugima ponestalo snage da se odlučno posvete i njegovoj primeni?
Vojislav M. Stanojčić,
Beograd