Okupator na biciklu

Povod da napišem ovaj prilog jeste veoma potresno i autentično svedočenje o događaju iz Drugog svetskog rata, kada su u Pljevljima poginule ćerke prote Sava T. Vukojičića Jovanka i Ljubinka, o čemu je pisao gospodin Vojkan T. Bojović u dopisu objavljenom 5. decembra u rubrici Među nama, gde se opisuju i postupci italijanskog okupatora.

Moj dragi, voljeni, poštovani i duhoviti rođak Nikica Pilipović u svojoj knjizi „Degenek” izneo je sećanja na događaje iz rata, koja na zanimljiv način dodatno osvetljavaju to vreme ratovanja.

Nikica Pilipović je rođen 1922. godine u srezu Bosanski Petrovac. Bio je prvoborac, borac Krajiške brigade, prošao bitke na Neretvi i Sutjesci i nakon rata ostao u JNA, gde je napredovao do čina pukovnika. Svoj častan, zanimljiv, bogat i sadržajan život okončao je u stotoj godini.

Svoja sećanja opisao je ovim rečima: „Italijani su bili okupatori u Petrovcu (Bosanski Petrovac) bezmalo osam mjeseci. Trebali su držati pod okupacijom cijelo petrovačko područje, ali nije išlo. I pokušali su biti l’invasore, kako reče popularna Bella ciao, ali im se obilo o glavu. Nije bila rola za njih. Kada su se u aprilu (1941) prokotrljali na biciklima našom cestom, baš su ličili na komedijaše. I bili su nekako prijateljski veseli. Pa i kad su dojurili tenkovima u Vrtoče da spasavaju ustašku komoru nijesu bili namrgođeni niti su prijeteći vitlali kažiprstom. A batine su podnosili durašno (stojički, istrajno), bez osvjetničkog bijesa, bez nacističkog stotinu za jednoga. Da nijesu bili u onolikoj žurbi, možda bi nam na odlasku doviknuli ciao.”

Kad bih morao pod okupaciju, a mogao da biram okupatora, izabrao bih Italijane.

Miroslav Bosnić,
Novi Beograd