Legat trajniji od svetske slave
На додели награде за животно дело СД Црвена звезда 2016. (Фото лична архива)
Životnu scenu je napustila Verica Nedeljković (1929-2023), poslednji čuvar baštine „zlatnog doba” srpskog i jugoslovenskog šaha, ali i tvorac legata za početak novog zlatnog doba, legata koji će još dugo da traje i nadahnjuje.
Bila je treća šahistkinja sveta i sportistkinja godine u anketi Tanjuga 1963. Te godine je u najveći ekipni uspeh srpskih i jugoslovenskih šahistkinja, srebrnu medalju na Olimpijadi u Splitu 1963, utkala fantastičnih 12 poena iz 12 partija, u timu sa Milunkom Lazarević i Katarinom Jovanović. Iste godine, u meču Jugoslavija – SSSR, pobedila je svetsku šampionku Nonu Gaprindašvili (treći put), kao i njenu izazivačicu Alu Kušnir. Bilo je to u eri kada su i šampionka i izazivačica dolazile iz Sovjetskog Saveza, a glavne pretnje im bile Verica Nedeljković i Milunka Lazarević.
Pet puta uzastopno (1955-67) je Verica Nedeljković igrala na turnirima kandidatkinja za izazivačicu svetske prvakinje i najbliže meču za krunu stigla drugim mestom u Plovdivu 1959. Od tada je tri godine bila zvanično treća šahistkinja sveta.
Raskošna biografija
Verica Nedeljković (Jovanović) je rođena 16. septembra 1929. u Pridvorici kod Čačka, gde je najpre igrala šah u čačanskom Borcu. Dolaskom u Beograd na studije prelazi u Crvenu zvezdu, gde ostaje do kraja šahovske karijere i 2016. dobija nagradu SD Crvena zvezda za životno delo.
Završila je Mašinski fakultet Univerziteta u Beogradu 1955, kao prva žena diplomirani inženjer brodogradnje u Srbiji. Radila je u Jugoslovenskom rečnom brodarstvu, u Srednjoj brodarskoj školi kao profesor, i od 1961. do 1987. na Mašinskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Katedri za otpornost materijala. Nastavu je držala i u centrima Mašinskog fakulteta u Valjevu, Užicu, Kraljevu i Prištini.
Udala se 1953. za doktora Srećka Nedeljkovića (1923-2011), profesora-kardiologa, internacionalnog majstora i reprezentativca. Šah, akademska karijera i porodica nisu mogli dugo zajedno, ali Verica i Srećko su našli jedinstven način da objedine sva tri fronta, a baš to je najlepši deo njihove šahovske priče.
Oba sina, Miloš i Vladimir, ušla su u šahovske vode, a Miloš je nastavio da spaja tri omiljene oblasti svojih roditelja. Kao profesor i dekan Mašinskog fakulteta, učinio je da ta obrazovna institucija postane i jedan od najlepših beogradskih šahovskih centara, sa bivšim studentima kao glavnim saradnicima. I to traje već gotovo pune dve decenije.
Počelo je sa atraktivnim mečevima na daljinu Beograd – Dalas, a kada su uvedena nacionalna priznanja zaslužnim sportistima, njegovi roditelji su formirali zavidan fond za prvenstva studenata Univerziteta u Beogradu, dižući nivo tog takmičenja na dotle neviđene visine. „Trofej Verice i Srećka Nedeljkovića” nastavio je da živi i posle Srećkove smrti 2011, kao najveći doprinos ugledu šaha u našem obrazovanju, a u organizaciju se uključila i treća generacija – unuci Srećko i Olga.
Neponovljive ličnosti
Današnjim generacijama teško je i da zamisle širinu i veličinu ličnosti nosilaca „zlatnog šahovskog doba”. Lakše je da se shvate sami rezultati Verice Nedeljković: zvanje ženskog velemajstora, šest titula državne prvakinje, četiri pobede na zonskim turnirima u ciklusu prvenstva sveta, tri domaće sa Crvenom zvezdom, pet poena iz šest partija sa sovjetskim šahistkinjama u meču Jugoslavija – SSSR 1961 ...
Drugima dovoljno govore i neke od nagrada i priznanja: zaslužni sportista Jugoslavije 1957, sportista godine Beograda 1957, sportistkinja Jugoslavije 1963, Orden zasluga za narod 1972. godine ...
Ono što ne može da se opiše i mora da se doživi, jeste ličnost Verice Nedeljković. I u 95. godini je bila šahista i sportista u duši, živo prateći i iz sveg srca navijajući za naše takmičare. Kada bi Novak Đoković kretao na grend slem turnir, sin Miloš je dobijao zadatak da pripremi ceo „kostur” žreba sa 128 takmičara, gde bi potom majka unosila rezultate, preživljavala i radovala se kao malo ko.
Rešavala je, zajedno sa sinovima, svaki šahovski problem objavljen u ovom našem šahovskom podlisku ponedeljku. Kada se pojavi greška, prva poruka je stizala od njih.
I pre bezmalo mesec dana, sa oduševljenjem je pratila i proslavila uspon šahovske reprezentacije Srbije ka prvoj tituli evropskih prvaka, radujući se posebno što je u ekipi bio i Aleksandar Inđić, učesnik mečeva Beograd – Dalas i „Trofeja” na Mašinskom fakultetu, u koje nije uzalud ulagala svoju ljubav. Mogla je ponosno da ode sa scene kao poslednji član prethodne „zlatne generacije”, nazdravljajući novoj.