Život, snovi...

Ovo je priča o Georgu Vukašinoviću ili čika Đuri. On živi svoj mirni penzionerski život, svakodnevno dočekujući unuke, kojima i u svojoj 78-oj godini redovno vikendom kad se svi kod njega okupe, sa zadovoljstvom sprema njihova omiljena jela. U trenucima samoće, razmišlja i o godinama iz davne mladosti, ne skrivajući radost i nadu ni nad onim koje dolaze....

Georg Vukašinović je stigao u Ameriku početkom šedesetih. Rođen je 1930. u selu Grmuša kod Bihaća, gdje ga sa jedanaest godina zatiče Drugi svjetski rat. Nakon što su mu komšije ubili roditelje i veći dio rodbine, nemajući izbora, da bi preživio pristupa partizanskom pokretu. Zvali su ga Đurica.

Prošavši kroz sve strahote rata koje su na njegova dječačka leđa ostavile neizbrisivog traga, uspijeva da preživi i dočeka slobodu. Osnovno i srednje obrazovanje stekao je Kačarevu i Pančevu, gdje su ga kao primjerenog člana Omladinskog aktiva, izabrali za sekretara SKOJ-a. Tu je, u „zanosu omladinskih aktivnosti“, na jednoj od priredbi raznih kulturnih sekcija, Đurica Vukašinović upoznaje i svoju prvu veliku ljubav....Lolicu.

Ali kako ljudska sreća obično samo na časak bljesne, osjetivši da ga tek otkrivena ljubav napušta, dostojanstveno donosi odluku da sreću treba tražiti negdje dalje... Došle su tu nekako u isto vreme i nepravde i na poslu, razočaranje u sistem vrijednosti koji ideologijom komunizma nije zadovoljavao njegova očekivanja... Đurica donosi konačnu odluku da emigrira iz zemlje.

Prvo je otišao u Austriju, pa zatim u Čile. Poslije jednogodišnjeg boravka u Čileu, stigao je u Ekvador. S Marijom, ekvadorijankom, svojom voljenom ženom, dobio je dvije kćerke, Sintiju i Vesnu.

Radeći mukotrpno kao mašinista na brodu za transport banana iz Ekvadora do Tampe na Floridi, uspeo je da zaradi dovoljno da pokrene samostalni biznis. Otvorio je vlastiti restoran i živeo spokojno u novoj sredini u krugu voljene familije i novih prijatelja.

Kada je ekonomska kriza krajem pedesetih i početkom šezdesetih pogodila i Ekvador, shvatio je da daljeg opstanka tu nema, spakovao kofere i sa familijom došao u Ameriku, kod rodbine u Pensilvaniji.

Stalno se nastanio u državi Konektikat 1962. godine. I tu je ubrzo osnovao uspješan biznis u proizvodnji djelova za preciznu mehaniku i postao predsjednik korporacije udruženih proizvođača, na čijem čelu je ostao sve do penzionisanja.

Tu su mu se rodili Nik i Merijen. Djecu je školovao na prestižnim američkim univerzitetima, kupovao nekretnine, postao bogat. Počeo je da se druži sa uspješnim ljudima, igrao redovno golf na terenima New England-a, „američki san se ostvario“...ali ne zadugo...

Najpre je ostao bez svoje voljene Marije, a zatim je i zbog prerane smrti zeta advokata, preuzeo brigu i o unucima. Život je ponovo pokazao svoju surovost.(/slika2)Kad sam došao u Ameriku imao sam zadovoljstvo da upoznam Georga ili čika Đuru. Želja da govori srpskim jezikom, kojim se gotovo potpuno prestao služiti je od nedavno sve izraženija. Pošto dolazim iz grada iz kojeg je čika Đura davno otišao "u svijet" i za kojeg ga vežu prve i najdraže uspomene, imam ih priliku često slušati u njegovim ispovjestima, u kojima je pored ostalog i sjećanje na „nju“, Lolicu, nezaobilazno.

Igrom sudbine i njegova ljubav iz mladosti je nedavno ostala sama. Nova probuđena nada u očekivanju skorog susreta sve više ispunjava staračku usamljenost. Budi se uspavana životna radost a novi san ispunjava dane Georga – Đure Vukašinovića, jednog od emigranata „stare“ generacije na koje sam želeo da vas podsetim ....