Mir u Ukrajini moguć i bez ulaska u NATO
Ватрогасац у једној од зграда оштећених у бомбардовању Доњецка (Фото EPA-EFE/Valery Melnikov)
Iako Ukrajina priprema zakon o novim uslovima opšte mobilizacije i u Kijevu se za sada ne govori o mogućnosti pregovora, u SAD se ozbiljno razmatraju scenariji za postizanje primirja između Rusije, Ukrajine i političkog Zapada. Analitičari američkog centra Stimson analizirali su predloge za razmišljanje „kako bi političari bili spremni kada za to dođe vreme”. Uzeli su u obzir varijante s „najmanje lošim” ishodom i to u okolnostima daleko od idealnih i za jednu i za drugu stranu.
S obzirom na neuspeh ukrajinskih snaga na frontu i zamor njenih saveznika, ispostavlja se, barem prema ovoj analizi, da je sve posle pregovora u Istanbulu bilo gubljenje ljudstva i resursa i da sada već treba pripremati teren za polako obustavljanje neprijateljstava.
Shodno tome, prvi deo analize bavi se elementima „zamislivog” primirja Rusije i Ukrajine. Drugi deo istražuje paralelne ili naknadne sporazume u okviru tog primirja, koji bi omogućili dugotrajan prekid nasilja, dok se na kraju bave daljim naporima za jačanje regionalnog poretka, jer ovaj rat ima znatan uticaj na Evropu i Evroaziju.
S obzirom na to da je sada mnogo šta neizvesno i da je nemoguće predvideti precizne detalje, oni su uzeli u obzir da bi u prvoj fazi Ukrajina i Rusija mogle da budu fokusirane na smanjenje, ako ne i okončanje nasilja. Potom bi bilo dogovoreno razdvajanje snaga i povlačenje artiljerije s linije dodira. U takvim situacijama obično se uspostavi i kontakt grupa za praćenje poštovanja sporazuma. Uzimajući u obzir da ni Moskva ni Kijev sigurno ne bi odmah pristali na uvođenje mirovnih snaga duž linije razdvajanja (a to je teško i zbog dužine fronta, koja iznosi oko 2.000 kilometara), za početak bi bilo dovoljno da se obustave borbe.
U drugoj fazi su planirali da se radi na rešavanju ključnog pitanja za Rusiju o vojnom odnosu Ukrajine i NATO-a. Samjuel Karap iz Rand korporacije, koji se bavi analizama za Pentagon, i Džeremi Šapiro, direktor Evropskog saveta za spoljne poslove i transatlantske odnose, smatraju da će Moskva do kraja insistirati na ovom pitanju i da nikakva teritorijalna osvajanja neće isključiti rešavanje ovog ključnog pitanja. Tako je bilo i na istanbulskim pregovorima na početku rata, od kojih je Ukrajina odustala. Nedavno je objavljeno da je tadašnji britanski premijer Boris Džonson rekao Volodimiru Zelenskom da se odbija primirje i nastavlja borba, a Ukrajina je zatražila članstvo u NATO-u.
Za rešavanje ovog pitanja oni predlažu sledeće modele: da Ukrajina ne uđe u NATO, što bi odgovaralo već pomenutoj instanbulskoj formuli, odnosno da dobije garancije bezbednosti velikih sila, uključujući i Rusiju – ili po izraelskom modelu: uz garancije isporuka naoružanja sa Zapada, ali bez obaveze da se saveznici Ukrajine na bilo koji način bore u toj državi.
Druga mogućnost je delimično pristupanje NATO-u po zapadnonemačkom modelu, u kojem garancije alijanse ne važe u situaciji u kojoj bi Ukrajina pokušala da vrati okupirane teritorije vojnim putem. Pominje se i norveški model, kad je Norveška, kao članica alijanse, dala susednom SSSR-u garancije o nerazmeštanju nuklearnog naoružanja, razmeštanju stranih trupa ili nekoj trećoj mogućnosti koja bi bila kombinacija postojećih modela.
Ali autori su sasvim svesni da je, kad se govori o bilo kakvim garancijama za Ukrajinu, neophodno obezbediti da se rat ne ponovi, a to je moguće samo uz konsultacije i pristanak ruske strane na bilo koju od varijanata.
U okviru ove, druge faze, mogli bi da budu sklopljeni sporazumi o obnovi Ukrajine (uglavnom sa Zapadom), isplati štete (verovatno na račun ruske imovine koja je zamrznuta na Zapadu) i delimičnom ublažavanju sankcija Rusiji.
Pitanje razgraničenja autori su ostavili za kasnije korake, a sporazum bi mogao da bude zaključen na osnovu toga da obe strane zadrže kontrolu nad onim teritorijama koje kontrolišu u trenutku prekida vatre.
Treća faza uključila bi obezbeđivanje novog sistema regionalnog poretka u Evropi i mehanizma za postizanje trajnog mira, „budući da je sam rat i nastao zbog sporova između Rusije, Zapada i država u regionu”. Za formiranje bezbednosnog modela biće ključna dva elementa: detant između Rusije i NATO-a, u okviru kojeg mogu da se dogovore nove mere kontrole naoružanja, kao i obnavljanje nekih veza između Zapada i Rusije, što bi moglo da uključi avionske letove, liberalizaciju viznog režima i obnavljanje ekonomskih veza. Autori konstatuju da, posle rata u Ukrajini, ne postoji način da se Zapad vrati na normalne odnose s Rusijom, ali da je moguće zamisliti uspostavljanje regionalnih aranžmana s Rusijom koji bi mogli da smanje verovatnoću budućih sukoba i unaprede regionalnu i globalnu bezbednost.
Ukoliko bi ovaj model zaživeo, američki analitičari predlažu da bi mogao da postane prihvatljiv i za druge države u regionu sa sličnim problemima. Prema takozvanom izraelskom modelu te države bi imale pravo da uzimaju oružje i obuku stranih partnera i da sklapaju ekonomske sporazume s EU i drugim partnerima kao deo odvraćanja od moguće buduće agresije. Ali ne bi mogli da budu kandidati za NATO i ODKB, niti bi dozvolili da prisustvo stranih trupa na svojoj teritoriji ili organizovanje vežbi sa stranim vojnim partnerima.