Neuspešan pokušaj nasilnog preuzimanja vlasti

Vladimir Vuletić

29. 12. 2023. 18:00

Da li su scene nasilja koje smo imali prilike da vidimo u nedelju uveče ispred gradske skupštine bile tek neuspeo pokušaj zauzimanja institucija ili nešto drugo, pokazaće vreme, ali izvesno je da je ružna slika poslata u svet.

Istini za volju – ako se izuzme najbliže okruženje koje baš i nije neki svet – isti nije bio raspoložen da na Badnje veče gleda slike nasilja iz Beograda. Tako na primer Si-En-En vest o protestima u Beogradu nije ni preneo, a Rojters i Bi-Bi-Si su na svojim portalima doneli kratke priloge koji su veoma brzo poklopljeni drugim zbivanjima. Dojče vele je u prvi plan istakao nasilje ali, na žalost Palestinaca, ono koje još uvek potresa Gazu, a ne, na našu sreću, ono koje se odnosi na zbivanja u Beogradu. Jedino je RIA novosti na svom sajtu kao udarnu vest istakla slike iz Beograda propraćene rečima Marije Zaharove da je po sredi očigledan pokušaj kolektivnog Zapada da uzdrma situaciju u Srbiji tehnikama majdanskog puča.

Ovaj tekst započet je pregledom vesti i slika jer su jedino one važne. Slike o događajima i njihovo tumačenje, a ne sami događaji, utiču na dinamiku društvenih zbivanja. Kada je o samim zbivanjima reč, neko ko se zatekao u blizini gradske skupštine te nedelje uveče mogao je da vidi grupu ljudi veličine one koja napusti neku veću bioskopsku salu, poput one u Domu sindikata. Predstava kojoj su prisustvovali, a koju su gledaoci nekoliko televizija, ali ne i javnog servisa, mogli da prate uživo i fokusirano, jeste bio svojevrsni performans u kome su glavnu ulogu imali neki od vođa opozicione grupe „Srbija protiv nasilja” (SPN) i određeni broj N. N. lica, koji su iz samo njima znanih razloga bacali kamenice na zgradu Skupštine grada i pokušavali da razvale vrata metalnim šipkama.

Prisustvo policije u zgradi bilo je vidljivo samo po štitovima na kojima se reflektovala svetlost bliceva foto-aparata i kamenice koje su uletele u zgradu. Nema sumnje da je policija bila dobro obaveštena o namerama demonstranata i vrlo staloženo i strpljivo čekala da dejstvo suzavca razdvoji militantne demonstrante od onih koji to nisu. Nakon toga su izašli iz zgrade i pohapsili one najratobornije, dok su se preostalih par desetina ili stotina koji su se tu zadržali i nakon suzavca razbežali.

Zanimljivo je da su demonstrante predvodili, podsticali i davali im legitimitet pojedini lideri grupe „Srbija protiv nasilja”, ali ne svi. Da li to svedoči o podelama u okviru vođstva oko načina i metoda borbe ili je samo reč o taktičkom razdvajanju na militantno i civilno krilo kako bi se prema razvoju situacije protest nastavio, ostaje da se vidi. U svakom slučaju, namera organizatora je bila rasplamsavanje protesta o čemu su i obavestili javnost. Nedeljna zbivanja imala su cilj, pre svega, da isprovociraju neadekvatnu reakciju policije, što bi izazvalo revolt građana koji bi, računalo se, sutradan masovnije došli na protest ili bar podržali one koji bi postavljali najavljene barikade u različitim delovima grada. Desilo se, međutim, suprotno. Većina građana je bila revoltirana upravo time što policija nije energičnije postupala. Drugi cilj nasilnih demonstracija bio je privlačenje pažnje svetskih, pre svega, zapadnih medija, što je takođe izostalo. Reagovali su samo ruski državni mediji koji su dali za pravo onima koji tvrde da opozicija deluje po nalogu zapadnih bezbednosnih službi u nameri da destabilizuje ili čak nasilno preuzme vlast kako bi se omogućilo priznavanje Kosova od strane Beograda. To su svojim izjavama ili distanciranjem od ovih protesta potvrdili i opozicioni političari suverenističke provijencije.

Da stvar bude gora po SPN, pokušavajući da ostvare ciljeve – kakvi god da su, korišćenjem nasilja, ova grupa je delegitimizovala i svoj naziv. Ultimatumi policiji da će uslediti frontalni napad na zgradu skupštine ukoliko ih ne puste u nju, koji je uputio jedan od opozicionih lidera, možda je ispunio njegov dečački san o komandovanju vojskom, ali je san opozicije da bi ovim protestom mogla da upali plamen masovne pobune bio potpuno rasplinut.

Potpuni debakl nasilnog pokušaja upada u skupštinu grada koji nije postigao nijedan od ciljeva, dao je povoda analitičarima na društvenim mrežama da za neuspeh okrive navodnu i odranije poznatu saradnju Dragana Đilasa i Aleksandra Vučića. To, međutim, ima smisla taman koliko i tvrdnja da je nekadašnji evropski prvak Crvena zvezda ispala iz grupne faze Lige šampiona u dogovoru sa „Jang bojsima”.

Ova paralela nije slučajna. Naime, ovakav razvoj događaja u velikoj meri je posledica mitološkog dejstva demonstracija iz 1996-1997 i petooktobarskih događaja u kojima je srušen režim Slobodana Miloševića.

Kao što to obično biva kada se nekritički pokušava prekopirati istorija, ona postaje farsa. Razlog tome je neistoričan pristup razumevanju istorijskih događaja fokusiranjem samo na njihove posledice.

Opozicija je iz nekog razloga poverovala u svoju propagandnu mantru da živimo „devedesete”, pa je iz toga izvukla i pogrešan zaključak da se izlaz može ostvariti na isti način i sredstvima koja su tada primenjena.

U konkretnom slučaju, smatra se da je dovoljno proglasiti izbornu krađu pa će ljudi u to da poveruju na „časnu” reč. Podsetimo, 1996. godine izbori su zaista pokradeni tako što je falsifikovan izborni materijal. Sada su opozicioni članovi biračkih odbora svojevoljno potpisali zapisnike, što svedoči da nije bilo nikakve krađe. Nespretno spinovanje brojem navodno fantomskih birača pokazalo se kao neosnovana priča pa se na kraju krajeva sve svelo na vrlo mali broj dokumentovanih slučajeva koji nisu mogli uticati na izborni ishod. Utisku nije mnogo doprineo ni kontradiktorni izveštaj posmatrača iz OEBS-a.

Ono što se ne shvata, opšta situacija u društvu je potpuno različita, a različite su i međunarodne okolnosti, kao i odnos vlasti prema njima, koji je sada mnogo promišljeniji i oprezniji. O personalnom sastavu opozicionih lidera već ne treba ni trošiti reči.

Sve u svemu, izgubljena bitka ne znači i izgubljen rat. Ako ima nešto mudrosti, opoziciji bi zarad sopstvenog opstanka i opstanka demokratskog političkog sistema bilo bolje da izvuče pouke iz ove situacije i sačuva nešto od preostalog kredibiliteta kako bi se spremila za lokalne izbore ili eventualno nove beogradske izbore – jer nije više samo pitanje da li Nestorović i ekipa oko njega hoće uz vlast, već da li racionalna vlast hoće da sebi stavi bukagije oko nogu. Pogotovu sada kada se najjača opoziciona lista samoinicijativno derogirala.

Profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu

Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista