Samar na leđima nosača

05. 01. 2024. 18:17

Једна од станица била је у Кондиној улици (Фотодокументација „Политике”)

Nosači su se nekad prepoznavali po samaru. To je bila „vizitkarta” esnafa. Zaticali su se na pijacama, u drvarama, na pristaništu, uz magacine, kraj putničkih i teretnih perona i svuda po gradu, gde god je njihova stručna pomoć nekog mogla da spase tovarenja, tegljenja i istovaranja.

Prvi korak u „modernizaciji” amalskog esnafa bio je uvođenje kolica pa su im „stanice” osvanule na svakom koraku, čak i na Pozorišnom trgu i Terazijama.

Najlakšim poslom bili su nagrađeni oni koji su opsluživali pijace i odmenjivali domaćice u nošenju cegera sa zelenišem, osim u jesen, kad bi došlo vreme spremanja zimnice i sve se kupovalo i teglilo naveliko.

Bio je to cenjen zanat pa kada je 1896. godine Zmajeva ulica na Čuburi preimenovana u Avalsku, žitelji sirotinjskih udžerica iznad Englezovca su pomislili da je to nehotična greška, a da je pravi naziv njihovog zaturenog sokaka trebalo da bude – Amalska.

Početak i kraj

U kafanskoj, dakle usmenoj povesti prestonice pričalo se da je Nikola Pašić sagradio vilu na uglu u Pozorišne (potonje Glumačke, a danas Francuske) i Gospodar Jevremove novcem stečenim od prve beogradske fijakerske službe, koje se nije odrekao ni kad se upleo u mrežu politike!

Bio je to putokaz nekim gradskim amalima koji su u kolica počeli da prežu tegleću marvu, najčešće volove, jer su konji, pa čak i mrcine, oduvek bili namenjeni čezama ili fijakerima za prevoz dama u pratnji gospode.

Kad je 1903. u Beograd stigao prvi automobil, bio je to nagoveštaj budućih saobraćajnih gužvi, a već 1922, kada je u stanu kneza Pavla u Uzun-Mirkovoj ulici osnovan Srpski automobilski klub, znalo se da će zaprežna vozila biti najurena iz prestonice... što se i dogodilo, ali tek šezdesetih, u vreme gradonačelnikovanja Branka Pešića.

Mnogi su pomislili da će to biti početak rehabilitacije amalske službe, ali proterivanje zaprega sa gradskih ulica iznedrilo je priliku da se na njima pojavi prvi teretni taksi, a nosači uprtili tovar zaborava i sa njim odjezdili pred šaltere službe za zapošljavanje. Najuporniji su neko vreme nudili usluge na železničkoj i autobuskoj stanici ili na aerodromu zaogrnuti prljavoteget mantilima, ali tu nijansu plave boje Beograđani su gledali što pre da zaborave... osim u pozno leto kada se kupovao, pretovarao i unosio ogrev, a oni ponovo peli na tron „najdražih komšija”.

Nažalost, najbrže je u zaborav otplovilo njihovo poštenje jer nikad se nije dogodilo da neko od njih uzme avans ili da je pokušao da prevari poslodavca i robu istovari pred svoj prag, pa se ta njihova vrlina skrasila čak i u poslovici.

Prekvalifikacija

Poslednjih godina njihovu snagu i umeće koriste samo službeni izvršitelji kada nekog zbog neizmirenog duga iznose iz stana ili kuće sve sa zatečenim stvarima – kuhinjskim pokućstvom, nameštajem i prnjama – što se događa ređe nego što šarene novine objavljuju, pa su „moderni amali” podelili sudbinu izvršilaca sudskih rešenja i presuda i uz njih postali jedna od najomrznutijih struka. Što bi se reklo – prevalili su put od vrha do dna.

Kad danas nekome ustreba takva pomoć, nahvata klince po komšiluku da im uz mučno cenkanje uveća džeparac, prisećajući se usput vremena kada su čestiti amali isti takav, ako ne i teži posao obavljali bar upola jevtinije.