U lavinama buke i besa

10. 01. 2024. 16:23

Из представе „Климакс” (Фото Владимир Миладиновић)

Radnja „Klimaksa”, autorskog projekta Patrika Lazića i Dunje Jocić, inspirisanog istoimenim filmom Gaspara Noea, prikazuje grupu glumaca veče pred premijeru, njihovo psihofizičko raspuštanje, uz alkohol i drogu, i postepeni gubitak kontrole. Ovaj uskovitlani tok nepredvidivih događaja nameće pitanja o posledicama korišćenja halucinogenih supstanci i ljudskoj destruktivnosti, zatim o krhkosti romantičnih i seksualnih odnosa, o stidu i poniženju, ali i o funkciji pozorišta. Izvedena na sceni Hartefakta, u stanu u Ulici despota Stefana, predstava je vrlo kamerna, glumci igraju samo nekoliko metara od publike koja ih okružuje, što upadljivo jača intenzitet našeg doživljaja.

Reditelj Patrik Lazić radnju rešava u multimedijalnom obliku, kroz kastorfovski spoj žive igre i direktnog video-prenosa dešavanja u susednim prostorijama. Video-snimci imaju osobenu funkciju produžetka našeg vida, a takođe pojačavaju jačinu doživljaja, naročito u scenama gde video daje mogućnost praćenja paralelnih prizora, onih koje posmatramo uživo i onih koji se odvijaju izvan naših neposrednih pogleda, što u celini naglašava i značenje voajerizma, ovde posebno važno imajući u vidu da smo na nekonvencionalnoj sceni, u stanu. Igra mladih glumaca je žestoka, opipljiva u realističnosti, oni verodostojno stvaraju likove eksplozivnih emocija koji gore za uspehom, za seksom, za ljubavlju, upadajući u toj lavini strasti u ćorsokake mutne (auto)destruktivnosti.

Pavle Mensur igra najneukrotivijeg među njima, neutoljivo gladnog i žednog opijata i orgazama, nosi najjača osećanja, i prema njegovoj sestri (Anja Ćurčić), koju povremeno neodgovarajuće agresivno nastoji da zaštiti. Aleksej Bjelogrlić gradi suzdržanijeg lika, diskretno svesnog snage svog šarma, mekšeg i romantičnijeg, i kao takav izaziva seksualnu uzburkanost i muškaraca i žena. Andrej Nježić je takođe uverljiv u predstavljanju homoseksualca, nežnog, ženskastog držanja, očajnički privučenog likom Bjelogrlića (likovi nemaju imena).

Radnja teče u kratkim fragmentima, praćenim dramatičnim promenama svetla, kao i zaglušujuće glasnim elektro-ritmovima koji intenziviraju i našu senzualnu recepciju (muzika Tadi, Bijat, dizajn svetla Elektrobuba). Rediteljski su pažljivo naglašeni emotivni potresi likova koji nas bez daha uvlače u posledice ludila njihovog zabavljanja, opijanja uz ples i glasnu muziku, dajući  autentičnu sliku izgubljenosti jedne (svake) generacije mladih, koja je u savremenoj istoriji pozorišta imala bliske odraze u predstavama po tekstovima Volfganga Bauera („Magično popodne”), Irvina Velša („Trejnspoting”), Marka Rejvenhila („Šoping end faking”), Ende Volša („Disko svinje”).

Za „Disko svinje”, postavljene u novom čitanju reditelja Sime Đukića, na sceni „Studio” Jugoslovenskog dramskog pozorišta, ne može se reći da su preživele kvalitativni test vremena. Ovaj irski komad se pojavio u jeku provale nove brutalističke dramaturgije, sredinom devedesetih godina prošlog veka, privlačeći pažnju žestinom radnje i neukrotivošću protagonista, Svinje i Prcoljka, koji žive u svom svetu, u konkretnoj i simboličkoj izolaciji, označavajući tako protest protiv društvenog konformizma. Volšov prikaz neobuzdanosti njihovih karaktera koja uspostavlja napet splet ljubavi i mržnje, nežnog privlačenja i sirovog odbijanja ima poetske vrednosti, izoštrene u sukobu sa bujicama grubih reči i postupaka, ali one nisu dovoljne za građenje višeznačnije, punokrvnije drame.

Reditelj je sproveo scenski energično i bučno tumačenje Volšovog teksta, koje povremeno ima vredna rešenja (uvodna, hipnotična pesma Prcoljka, zanesena igra protagonista oko disko kugle), ali je u celini dosta raštrkano, nedostaje mu jača kontrola scenske radnje, otvorene prema publici, jer akteri s gledaocima i direktno komuniciraju. Mladi glumci Veljko Stevanović (Svinja) i Sara Simović (Prcoljak) predstavljaju najupečatljiviji deo predstave, jer ne štede energiju u stilizovano realističkom dočaravanju podivljalih hormona tinejdžera. Istinito su uobličili silovite transformacije tokom odrastanja, kroz seksualni ritual preobraženja. Kao i likovi „Klimaksa”, i ovi su skloni autodestrukciji, odraženoj u maničnom prežderavanju i samopovređivanju, takođe uz preglasnu elektronsku muziku koja određuje ritam njihovih tela. Ipak, zbog ograničenih značenja teksta, ali i nedovoljno kanalisane scenske radnje, prikaz njihovog burnog odnosa ostaje na nivou epizode koja ne otvara šira i dublja značenja, iako svakako donosi opipljiv odjek mladalačke izgubljenosti i istovremenog traganja za smislom (ljubavlju), u lavini buke i besa.