Dolar i spasioci
U mnogobrojnim analizama na Zapadu o tome kako je došlo do sadašnje krize u SAD uglavnom se naglašavaju problemi u vezi sa anarhičnim stanjem na tržištu hipotekarnih kredita. Činjenica je da je u poslednjih desetak godina, zbog obilja dolara, došlo do bujanja finansijskih instrumenata i složene mreže dužničko-poverilačkih odnosa. Tako L. Stori i E. Endrjus navode ubedljiv podatak da su investicione banke krajem 2007. „pozajmile u proseku 32 dolara na svaki dolar njihovih sredstava”. Navode se i razlozi u vezi s nezajažljivim apetitima finansijske oligarhije oličene u Volstritu. Ili razlozi od značaja za model života i ponašanja u čijoj osnovi je „zavisnost” od potrošnje, posebno one zasnovane na jeftinim sirovinama i nafti. Pominju se i problemi u vezi sa angažovanjem SAD na različitim geopolitičkim bojištima u svetu itd. Naravno da je sve to tačno. Ali nije dovoljno. Ili se skreće pažnja sa suštine stvari. A suština je u tome, kako su nagovestili J. Grant i H. M. Vočel, u monopolu SAD da njihov novac, dolar, ima status rezervne valute.
To samo po sebi ne bi bio veliki problem da status dolara kao rezervne valute nije evoluirao. Da podsetimo. U Breton Vudsu 1944. dolar je dobio status rezervne valute, ali sa zlatnim pokrićem. Sve do 1971. taj sistem je dosta glatko funkcionisao. Međutim, već 1965. SAD su se duboko zaglibile u ratu sa Vijetnamom. Gotovo da je bilo normalno što su SAD teret tog rata dobrim delom prebacile i na dolar njegovim štampanjem bez standardnog pokrića. Strane centralne banke koje su imale dolare znale su da i one na taj način snose troškove tog rata, pa su počele da za dolare kupuju zlatne poluge. Suočena sa tom činjenicom, Niksonova administracija je 15. avgusta 1971. ukinula zlatno pokriće dolara. Od tada su dolari obični komadi papira.
Pa ipak, svet od te 1971. godine nije propao. Sistem međunarodnih plaćanja i sa takvim dolarom nastavio je normalno da funkcioniše na bazi golog poverenja u izuzetnu ekonomsku, političku i vojnu moć SAD.
Amerika je, dakle, imala privilegiju da njena valuta ima funkciju svetskog novca koji bez pokrića može emitovati prema svojim potrebama, pa čak i za svoje geopolitičke i strateške ciljeve.
Neograničeno štampanje dolara nije vršilo pritisak na platni bilans SAD, njihovu kamatnu stopu, cene i zaposlenost, na cene ključnih sirovina, posebno nafte, sve dok su se kanali međunarodnog plaćanja i trezori inostranih centralnih banaka i drugih finansijskih ustanova punili i dok se nisu zagušili dolarima.
Kriza na tržištu hipotekarnih kredita u SAD zato je samo mali vrh ledenog brega. Da se ne radi o dubokim poremećajima, ta bi se kriza mogla lako rešiti malim hirurškim zahvatom sa lokalnom anestezijom. Ali, pošto se kriza munjevito proširila po celom svetu – moramo ukazati na njen pravi uzrok.. Dakle, ključni problem je u tome što je ogromno bogatstvo raznih komintenata deponovano i zarobljeno u trezorima vanameričkih centralnih i drugih banaka, i to u obliku dolarskih potraživanja iz kojih se (kada se izgubi poverenje u dolar) ne mogu transformisati u univerzalni, opštevažeći materijalni oblik bogatstva – u zlato.
Danas niko ne zna kako će se kriza rešiti. I da li će još oštrija kriza zaparati celim globusom i u njoj ispariti bogatstvo mnogih koji drže dolare ili vrednosne papire. Ili će se žarište krize, što je verovatnije, još jednom zatrpati bljutavim kompromisima i polumerama kako bi političke, poslovne i finansijske elite, ne samo u SAD, ostale na svojim mestima. Njima ide naruku i to što vanameričke centralne banke i druge institucije nemaju interes da se kriza reši kolapsom dolara. Paradoks je u tome što je jedna cela piramidalna struktura žrtava navedene pozicije dolara zaglavljena u klancu, i što mora i sama da spasava dolar i onoga ko stoji iza njega.
doktor ekonomskih nauka