Koliko treba da zarađuju lekari
(Фото А. Васиљевић)
Živimo u vremenu vrednosnog sunovrata gde se dezavuišu autoritet znanja i rada a promovišu snalažljivost, površnost, intelektualni hohštapleraj i sumnjive diplome. Komfor je mnogima postao ideja vodilja i cilj, te nema ničeg uzvišenijeg od udobnosti i nerada. Zato su glasna razmišljanja ministarke zdravlja, profesorke Danice Grujičić o značaju i vrednovanju obima rada lekara zdravorazumska, moralno utemeljena i, u suštini, prihvatljiva. Međutim, za razliku od njenog eksplicitnog stava i pojednostavljenog rešenja („niste zaradili, dobićete desetinu plate”), ja se zalažem za jedno celovito sagledavanje problema i sveobuhvatno rešenje.
Prvo, pored obima rada (kvantiteta) potrebno je vrednovati i kvalitet rada lekara sa jasno definisanim i proverljivim odrednicama (npr. primedbe i zapažanja drugih zdravstvenih radnika, učestalost komplikacija, smrtnost, dužina oporavka bolesnika, zastupljenost i brojnost posledičnih stanja, potrošnja lekova i medicinskog materijala, žalbe pacijenata na rad i ponašanje lekara).
Drugo, pre eventualnih finansijskih sankcija, to jest značajnog smanjenja plate, treba stvoriti optimalne uslove za rad lekara jer nema posledice (npr. „uradili ste dve operacije umesto dvadeset”) bez uzroka (nulus efektus sine kausa). Želeli mi to da priznamo ili ne, kvantitet i kvalitet rada lekara zavisi od brojnih faktora: organizacije rada, (dobrog) rukovođenja zdravstvenom ustanovom, međuljudskih odnosa, preopterećenosti (pojedinih) lekara sa mogućim previdima i greškama u radu, kontinuiranog medicinskog usavršavanja, prostora i medicinske opreme, dostupnosti savremene dijagnostike i terapije, zdravstvenog stanja lekara…
Postojeće zakonsko rešenje koje omogućava dopunski rad lekara dodatno umanjuje efikasnost i kvalitet rada (većine) lekara u matičnim zdravstvenim ustanovama. Ukoliko se uspostavi pravi sistem vrednovanja i nagrađivanja, koji ističe važnost i značaj lekarske profesije za celokupno društvo, dopunski rad lekara trebalo bi da postane samo muzejska postavka jednog nesrećnog vremena i pogrešnog rešenja. Zato i predlažemo da osnovna plata lekara-specijaliste bude od 290.000 do 350.000 dinara i da zavisi od brojnih faktora. Takođe, zalažemo se za uključivanje privatnih zdravstvenih ustanova i vojnog zdravstva u jedinstveni zdravstveni sistem Srbije u funkcionalnom, doktrinarnom i ekonomskom smislu. Taj komplementarni razvoj državnog, privatnog i vojnog zdravstva traba ostvariti planskim, postepenim i selektivnim uključivanjem zdravstvenih ustanova u jedinstveni zdravstveni sistem Srbije, a što bi omogućilo osiguranicima da slobodno biraju lekare i zdravstvene ustanove. Generalno gledano, lekari u svakodnevnom radu moraju da se kreću u jasno i dobro zacrtanom koordinatnom sistemu znanja, obaveza i čvrstih etičkih principa.
Pogrešna je i, suštinski, netačna poruka koju ministarka zdravlja upućuje lekarima: „Ako smo vam dali plate, da vidimo šta ste uradili.” Istina je da lekari pružaju visokosofisticirane usluge koje imaju svoju šifru i cenu. U tu cenu, koja je najčešće niska do poniženja, ulazi njihovo znanje i iskustvo, veštine, kontinuirana medicinska edukacija, složenost posla, utrošeno vreme, fizički napor, odgovornost i svakodnevni stres, pogotovo u hirurškim granama ili jedinici intenzivne nege.
Prema tome, lekari (zdravstveni radnici) svojim radom (uslugom) obezbeđuju finansijska sredstva, odnosno njima pripada plata na osnovu uloženog rada i, delimično, rezultata rada. Zakonom o zdravstvenom osiguranju, ova finansijska sredstva bivaju otuđena od zdravstvenih radnika i zatim delimično vraćena odlukom Upravnog odbora Fonda za zdravstveno osiguranje. Ovakav sistem, objektivno, dovodi lekare (zdravstvene radnike) u inferioran i zavisan položaj. Zato se i nameće zaključak da ekonomski principi i parametri, pored socijalne komponente i nekih drugih faktora, moraju biti u osnovi funkcionisanja zdravstvenog sistema. Potvrdu da se radi o realnom sagledavanju problema možemo videti u efikasnosti, profitabilnosti i samoodrživosti privatnog zdravstva. Većina lekara u tom sistemu nisu vlasnici zdravstvenih ustanova, ali im se ne spočitava da im neko „daje platu” – jednostavno, oni dobro zarađuju zahvaljujući kvalitetnom, efikasnom i odgovornom radu, to jest pružanjem usluga.
U čemu je suštinska razlika između stava ministarke zdravlja i našeg pogleda na problem „nerada” pojedinih lekara? Ministarka pokušava da promeni (izvuče) jednu dotrajalu ciglu u ruiniranom zidu sklonom rušenju, a mi jednostavno želimo novi zid, to jest novu zdravstvenu politiku. Na kraju krajeva, zbog brojnih uzročno-posledičnih veza u zdravstvenom sistemu, veoma je opasno menjati „ciglu po ciglu”.
Predsednik Odbora za zdravlje „Srbija centar” (SRCE)
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista