U potrazi za dokumentom o sudbini predaka
(Pixabay)
Dugo tragam za podacima u vezi sa sudbinom moga dede. Za vreme Prvog svetskog rata pobegao je iz Galicije (o njoj je Crnjanski napisao „Knjigu o Čarnojeviću”, Krleža dramu, a pesnik Trakl „preminuo u ranim jutarnjim časovima u vojnoj bolnici, od prevelike doze kokaina, jedan izmučeni život je bio okončan...” ostavio je pesme „Zemlja sna”). Bežeći od vojne policije jer mu je otac na kućnom pragu rekao: Tebi ovde nema mesta, traži te vojna policija, moj deda je preplivao je Savu, od tada smo već jedan vek u Šapcu. U Drugom svetskom ratu trčao je Šabac–Jarak.
Tragajući za odgovorom ko mu je spasao glavu, ko je spasao mnoge glave, dobio sam odgovor od ćerke dr Teodora Božina, koja mi je iz Ženeve, između ostalog, poslala i ove redove: „… 1941. godine spasava skoro celo muško stanovništvo Šapca oterano na streljanje u Jarak od Nemaca za odmazdu posle partizanskog napada na Šabac. I to zahvaljujući svom nekadašnjem kolegi sa studija, sanitetskom potpukovniku pri Vrhovnom štabu – na koga nailazi u glavnoj komandanturi u Beogradu, kuda uspeva da dospe. Tog dr Hartmana je posle likvidirao SS. Kroz sve ratne nedaće Božin i njegova žena, rođena Nemica, prolaze uzdignute glave i u svemu dele sudbinu svojih sugrađana. I Nemci i četnici i partizani, svi ga osuđuju na smrt zato što leči i njihove neprijatelje, ali, pošto im je neophodan, ne mogu da ga ubiju. Radi bez predaha u bolnici gde mu i žena, isto lekar, pomaže dan i noć, kada ranjenici pristižu u masama. Odbija da bude direktor bolnice. Stalno pokušava da nađe nove puteve. Vrstan poznavalac medicine, u eri antibiotika i drugih „pomagala”, diže hirurgiju u Šapcu na zavidni nivo – kako pre rata, dok je bio sam, tako za vreme okupacije i posle, kada svoje ogromno znanje i iskustvo prenosi i na mlađe kolege. Istovremeno predaje u medicinskoj školi, drži predavanja, piše i radi za Srpsko lekarsko društvo... 1960. godine napušta Šabac…” Moja velika zahvalnost dr Božinu za taj veliki gest!
Nakon toga, mog dedu šalju na rad u Nemačku, u Berlin, gde provodi sve vreme rata, usavršava nemački i najzad se vraća, a sav alat ulaže u preduzeće „Dekor”, njegovo ime se nalazilo na ploči osnivača… „Dekora” više nema, kao ni zgrade, pa ni ploče.
Saznao sam da su Nemci pedantno vodili dokumentaciju o ljudima koji su kod njih radili tokom Drugog svetskog rata. Voleo bih da dobijem dokument koji bih iskoristio za monografiju o mojoj porodici. Ko može da me uputi na pravu adresu, bio bih mu zahvalan do neba.
Jovan Rukavina,
Šabac