Zašto je poslednji jugoslovenski ustav bio neuspeh
(Фото / Архива Политике)
Dr Vladimir Mikić
Nedavno me je prijatelj zamolio da mu kažem kada je usvojen aktuelni ustav naše zemlje. Pošto sam mu odgovorio da je reč o Ustavu iz 2006. godine, uputio sam mu uzvratno pitanje: Kada je usvojen ustav koji je prethodio važećem? Zamislio se i zaustavio našu igru pitalica, predloživši da je tačan odgovor: 1974. godine.
Moj prijatelj nije pravnik i ne mora da zna za koje se godine vezuje usvajanje poslednja dva ustava Srbije. Ipak, činjenica da mu je značaj Ustava SFRJ iz 1974. bio dovoljno urezan u lično istorijsko pamćenje bila mi je indikativna. Sasvim je zaboravio da se Srbijom deceniju i po upravljalo po Ustavu iz 1990. Pravnici znaju da je taj ustav više nego dovoljno normativno kvalitetan da ga se ne bi smelo izostaviti iz razgovora o našoj ustavnosti, ne samo novijoj. Pitanje njegove efektivne primene i problem legitimnosti postupka usvajanja nisu ovde od značaja, a i cinik bi rekao da svakom lepo sročenom ustavu treba dati priliku da nas razočara.
Ovih dana „otkucava” pedeseti 21. februar od dana usvajanja poslednjeg jugoslovenskog ustava. On nije imao naslednika jer Ustav SRJ iz 1992. to nije, premda su njegovi autori verovali u neprekinut subjektivitet srpsko-crnogorske federacije sa drugom Jugoslavijom. Pola veka Ustava iz 1974. se, dakle, navršava, ali ne i obeležava. Po čemu on može da bude upamćen? Čitanjem njegovih najvažnijih odredaba moguće je uočiti svojevrsni (prećutni) akronim raspada Jugoslavije, jer je u vreme kada se on tako tragično odvijao možda već bilo kasno za kvalitetno i odgovorno postavljanje normativnih temelja postsocijalističke jugoslovenske države.
Više se nije moglo očekivati od ustava tako niskih tehničkih svojstava. Sa preko 400 članova i više od 40.000 reči, Ustav je više prećutao nego što je kazao (uredio). Njegov tekst značajno premašaju broj reči sadržanih u „Životinjskoj farmi”, a skoro da doseže do obima „Autostoperskog vodiča kroz galaksiju” ili „Velikog Getsbija”. Najduža rečenica Ustava sadrži 315 reči (što je nešto manje od polovine dužine teksta koji upravo čitate). Obeležen nezgrapnim rečenicama, kontaminiranim strogom ideološkom sadržinom i neupotrebljivim formulacijama, poslužio je za poustavljenje tema koje ni blizu ne „dobacuju” do ranga pitanja koje treba uređivati ustavom, bilo u kojoj zemlji.
Dodeljivanjem suverenosti „radnim ljudima”, ali i „narodima i narodnostima”, Ustavom je kreiran neuobičajen okvir za buduće razrešenje pitanja ko, zapravo, donosi konačnu odluku u osetljivim ustavno-političkim sporovima. Garantujući da pravom na samoopredeljenje do otcepljenja raspolažu „narodi”, a ne republike i (ili) pokrajine, Ustav je propustio da pripremi tle za pravom uređeno eventualno gašenje federacije, jer njime nije bio propisan postupak za napuštanje Jugoslavije od strane njenih jedinica.
Ustavom je faktički uvedena konfederacija, sa punom državnošću subjekata nominalne federacije, dakle i republika i pokrajina. Nema sličnih primera u uporednoj praksi da je za promenu federalnog ustava potreban pristanak svih republika i dveju pokrajina; ovo je jedno od autentičnih obeležja ustava konfederacija, ne i saveznih država. Pokrajine su bile jedinice u sastavu i Jugoslavije i Srbije. Mada je Ustavom bilo prećutno podstaknuto razvijanje autentične ustavnosti saveznih jedinica, republički i pokrajinski ustavi u narednom periodu bili su suvoparan i nekreativan odraz saveznog Ustava. Disolucija Jugoslavije odvila se u nereprezentativnoj, jednopartijskoj atmosferi, bremenitoj najznačajnijim ustavnim pitanjima bez ikakvih jasnih odgovora.
Nije za hvalu ni izričito navođenje imena (i nadimka) jedne istorijske ličnosti (Josip Broz Tito) u pravnom aktu koji je par ekselans akt opšteg tipa, u okviru odredbe kojom je trasiran put za Titov doživotni lični mandat na funkciji predsednika SFRJ. Svoje aktivno i pasivno biračko pravo građanin je mogao da ostvaruje samo u postupku izbora delegata. Pripadalo mu je pravo da, prema metafori jednog našeg profesora, bira svoje predstavnike u jednakoj meri u kojoj je Adam mogao sebi da „bira” ženu. I druga osnovna prava građana ostvarivana su u skladu sa uslovima koji se postavljaju zakonom, dakle van ustavom jasno postavljenih okvira. Osnovna prava, tako, nisu ni bila zajemčena.
Svojevrsni „crni talas” naše ustavnosti, koji je trajao od 1963. do 1974 (a koji se vremenski poklapa sa istoriografski stvarnim, kinematografskim „crnim talasom”) nema svog Fehmijua, Žilnika, Živojinovića, ni Makavejeva; pravi junaci vremena kada je usvajan Ustav bili su njegovi kritičari. Ignorisanjem disonantnih tonova vlasti su pripremile teren za nadahnjivanje ekstremnih struja širom Jugoslavije (možda najpre baš u Srbiji, kao – do 1989. godine – „republici drugog reda” tog doba).
Ustav je izraz vizije i vrednosti u koje veruje društvo za koje je pisan. S druge strane, Ustav koji je usvojen na današnji dan pre 50 godina obeležen je dugim nizom vrlo nepovoljnih uporednih i istorijskih autentičnosti, kao da su se njegovi donosioci bili prijavili na imaginarno studentsko takmičenje u pisanju nepraktičnog, zbunjujućeg, preobimnog i lošeg osnovnog pravnog akta države. Uporedno posmatrano, nijedan ustavopisac u svetu nije preuzeo rešenja sadržana u Ustavu iz 1974, možda jer su tim dokumentom postavljene kulise za razoran kraj zemlje koju je imao da uredi.
A prijatelju sa početka ovog teksta predložiću ovih dana da promenimo temu, kad smo već kod poluvekovnih godišnjica. Te 1974. Nikson je podneo ostavku (jedini predsednik u istoriji SAD koji je to učinio), a Jugoslavija je na Svetskom prvenstvu sa 9:0 pobedila tadašnji Zair, u kojem su se, četiri meseca kasnije, za titulu u najpopularnijoj kategoriji i nemerljivu slavu borili Muhamed Ali i Džordž Forman. Pored sportskih veština, „narodni šampion” je pobedio po merilima provokativne rečitosti, pripremljenosti i privlačenja svetske podrške. Ustav Jugoslavije iz 1974. nikoga i ništa nije pobedio, osim, verovatno, zemlje čiji je poslednji temeljni akt bio.
*Naučni saradnik u Institutu za uporedno pravo u Beogradu