Bri­sel­ski fo­ren­zi­ča­ri

Bojan Bilbija

24. 02. 2024. 11:42

(Фото Медија центар)

Slav­ni ne­mač­ki fud­ba­ler Karl Hajnc Ru­me­ni­ge iz­vi­nio se ju­če Cr­ve­noj zve­zdi za do­ga­đaj od pre 44 go­di­ne. I ob­ja­snio – min­hen­ski Ba­jern, či­ja je on zve­zda bio, ne­za­slu­že­no je pro­šao da­lje u ču­ve­nom re­van­šu osmi­ne fi­na­la Ku­pa Uefa, 12. de­cem­bra 1979. na be­o­grad­skoj Ma­ra­ka­ni. Ka­ko je na­gla­sio, „cr­ve­no-be­li” su bi­li bo­lji, po­be­di­li 3 : 2, ali su zbog gol-raz­li­ke iz pr­vog me­ča Ba­var­ci pro­šli da­lje. Ti­me je Ru­me­ni­ge, dvo­stru­ki osva­jač „Zlat­ne lop­te” i svih evrop­skih ti­tu­la, još jed­nom po­vu­kao cr­ve­nu li­ni­ju iz­me­đu ve­li­kih šam­pi­o­na i po­bed­ni­ka i onih ko­ji to ni­ka­da ne­će bi­ti. Jed­no­stav­no, pri­znaš po­raz i ka­žeš bo­ljem da je bo­lji. I to isto po­no­viš i po­sle po­la ve­ka.

To su lek­ci­je ko­je ne­ki na na­šoj opo­zi­ci­o­noj po­li­tič­koj sce­ni ni­ka­ko da na­u­če. Ume­sto da ja­sno ka­žu da su par­la­men­tar­ne iz­bo­re iz­gu­bi­li za sko­ro 900 hi­lja­da, a be­o­grad­ske za ogrom­ne 42 hi­lja­de gla­so­va, oni tvr­de da su po­kra­de­ni, da je su­di­ja bio na stra­ni pro­tiv­ni­ka, a da su pra­vi po­bed­ni­ci, za­pra­vo, oni. Iako za to ne po­sto­ji ni ozbi­ljan do­kaz, ni­ti pri­go­vor do­ma­ćih ili stra­nih po­sma­tra­ča. Iako ta­kve do­ka­ze ne nu­di ni pre­li­mi­nar­ni iz­ve­štaj OEBS-a, pa čak ni re­zo­lu­ci­ja Evrop­skog par­la­men­ta, ko­ja je do­ne­ta na ini­ci­ja­ti­vu osve­do­če­nih ko­sov­skih i svih dru­gih lo­bi­sta iz evrop­ske po­li­tič­ke be­ton-li­ge, ko­ji ra­de pro­tiv in­te­re­sa Sr­bi­je. A uz ko­la­bo­ra­ci­ju – i na mol­bu – ovog de­la srp­ske opo­zi­ci­je.

I da stvar bu­de go­ra, ka­ko im u pr­vom po­ku­ša­ju ni­je us­pe­lo da pri­vu­ku „me­đu­na­rod­nu is­tra­gu” pro­tiv Sr­bi­je, jer u na­šoj ze­mlji do­bro zna­ju da su ta­kvi na­sr­ta­ji već jed­nom do­ve­li do svet­skog ra­ta, oni ipak idu da­lje u na­sta­vak „evrop­ske tur­ne­je”, po Bri­se­lu i Pa­ri­zu, ko­jom se na­šoj ze­mlji na­vla­če pro­ble­mi na vrat. Ka­da ne­ko, kao jed­na od pr­va­ki­nja li­ste SPN Bi­lja­na Stoj­ko­vić, ka­že po­sla­ni­ci­ma EP u Stra­zbu­ru „da je Vu­čić do­bar Pu­ti­nov pri­ja­telj, i Lu­ka­šen­kov, i Or­ba­nov, ta­ko da je va­žno ima­ti u vi­du da je ovo tre­nu­tak ka­da se nje­mu mo­ra sta­ti na put”, on­da to ni­je sa­mo pu­ko ne­pri­zna­va­nje iz­bor­nog po­ra­za, već pri­zi­va­nje ne­kog mno­go go­reg sce­na­ri­ja.

Jer, vre­me­na su ta­kva da u Evro­pi da­nas mo­že­te ne­ka­žnje­no da bu­de­te i sled­be­nik ge­no­cid­nog hr­vat­skog fa­ši­ste An­te Pa­ve­li­ća i ukra­jin­skog Ste­pa­na Ban­de­re, ali će vas gro­mo­vi i mu­nje spr­ži­ti je­di­no ako vas ne­ko op­tu­ži da ste „Pu­ti­nov pri­ja­telj”. I ta­kvom se „mo­ra sta­ti na put”. A ko će to da ura­di? Evrop­ska uni­ja i nje­ne in­sti­tu­ci­je, oče­ku­je Stoj­ko­vi­će­va. Za­to tur­ne­ja po Bri­se­lu i Pa­ri­zu, pre­ma re­či­ma dru­gog pr­va­ka SPN Bor­ka Ste­fa­no­vi­ća, tre­ba da re­zul­ti­ra ne jed­nom, već sa – tri me­đu­na­rod­ne ko­mi­si­je.

Po jed­na, valj­da, za sva­kog na­šeg pri­ja­te­lja ko­ji se nji­ma ne svi­đa. Me­đu nji­ma i „mi­si­ja struč­nja­ka ko­ji tre­ba da utvr­de obim iz­bor­ne kra­đe”, tvr­di Ste­fa­no­vić, kao i ne­ka­kvi „fo­ren­zi­ča­ri za bi­rač­ke spi­sko­ve”. Da­kle, pre­su­da je već do­ne­ta – iz­bo­ri su po­kra­de­ni, sa­da sa­mo tre­ba da do­đu struč­nja­ci ko­ji će, po fo­ren­zič­kim tra­go­vi­ma, da oba­ve tu for­mal­nost i „utvr­de šta se tač­no do­go­di­lo”. Ti struč­nja­ci će, sva­ka­ko, da do­ne­su ko­nač­no i ne­ke do­ka­ze. Ako ih ne za­gu­be us­put.

Mno­go „zna­ko­vi­ti­je” je pi­ta­nje da li će na­ši opo­zi­ci­o­ni fo­ren­zič­ki asi­sten­ti, ko­ji­ma su sva vra­ta otvo­re­na u Bri­se­lu ka­da tre­ba Sr­bi­ji i Vu­či­ću do­cr­ta­va­ti Lu­ka­šen­ko­ve br­ko­ve i ta­ko pri­zi­va­ti sank­ci­je na­šoj ze­mlji, te svo­je ve­ze i po­znan­stva, i pri­li­ku ko­ja im se uka­zu­je, is­ko­ri­sti­ti da pro­te­stu­ju i pro­tiv te­ro­ra ko­ji go­di­na­ma nad Sr­bi­ma s Ko­so­va i Me­to­hi­je spro­vo­di Kur­ti? Da li će tra­ži­ti od Vi­o­le fon Kra­mon, Kle­me­na Gro­še­lja i An­dre­a­sa Ši­de­ra da se i nji­ho­vom lju­bim­cu ko­nač­no „sta­ne na put” dok Sr­bi­ma oti­ma po­sled­nja sred­stva za eg­zi­sten­ci­ju i ti­me ih pro­te­ru­je s Ko­so­va? Da li će se bar jed­nom osvr­nu­ti na ne­le­gi­tim­ne iz­bo­re, a za­tim i nje­go­ve lič­ne upra­vi­te­lje, ko­je je Kur­ti na­met­nuo Sr­bi­ma sa se­ve­ra KiM? Ili su „bri­sel­ski fo­ren­zi­ča­ri” re­zer­vi­sa­ni sa­mo za Sr­be i Sr­bi­ju...

Ka­da si svet­ski as po­put Ru­me­ni­gea, on­da igraš za svo­ju ze­mlju, do­no­siš joj ti­tu­le, a mi­li­o­ni na­vi­ja­ča kli­ču tvo­je ime. I po­ne­ki po­raz ko­ji do­ži­viš, pri­znaš sport­ski i džen­tlmen­ski. Kao Vu­čić 2004, ka­da je iz­gu­bio od Ne­na­da Bog­da­no­vi­ća za osam hi­lja­da gla­so­va, od­no­sno ne­što vi­še od jed­nog pro­cen­ta. I pru­žio mu ru­ku po­sle sa­mo 90 mi­nu­ta od za­tva­ra­nja bi­ra­li­šta, ne du­že od tra­ja­nja fud­bal­ske utak­mi­ce. Gde ne­ki da­ju go­lo­ve za svoj tim, a ne­ki auto­go­lo­ve.