Rodoljublje kroz vekove

Đuro Đukić

25. 02. 2024. 10:08

Предаја есцајга у нашој амбасади у Канади (Фото Музеј Војводине)

U Novi Sad nedavno je, diplomatskom poštom iz Kanade, stigao izuzetan poklon čiji značaj daleko prevazilazi njegovu materijalnu vrednost, mada ni ona nije mala. Reč je o daru naslednika nekad ugledne novosadske porodice koji na ovaj način izražavaju rodoljublje i patriotizam svojih predaka što su negovali srpsku kulturu i tradiciju kada su ovi prostori bili pod Austrougarskom monarhijom. Poklon je poslala Marija Raletić Rajičić, kanadski diplomata, čiji su preci živeli u Novom Sadu, a ona je posle Drugog svetskog rata emigrirala u Kanadu.

U Muzeju Vojvodine kome je poklon namenjen kažu da se srebrni escajg sastoji od 171 komada pribora za serviranje i obedovanje (kašika, viljušaka, noževa, kutlača, kašika za serviranje, viljušaka za meso, ribu, slanika...).  Srebrni escajg za dvanaest osoba poslat je u originalnom sanduku od hrastovine, sa četiri fioke, a u porodici darodavca sačuvan je kao deo zaostavštine Marijine bake Danice Nikolić, rođene Vulko, koja ga je, kao venčani poklon, dobila od dede i bake, Arkadija i Bete Varađanin 1914. godine. Sanduk sa posvetom poručen je kod Pavla Sajdlinga (Paul Seidling), novosadskog sajdžije i juvelira, dok je sam srebrni escajg proizvod bečke radionice iz 1867. godine. Čuvan generacijama i nasleđivan po ženskoj liniji, srebrni escajg predstavlja kulturno-istorijski dokument o fenomenima svakodnevice i kulturi življenja imućnih građanskih porodica na prostoru današnje Vojvodine.                                                                               

Nije samo reč o estetskoj vrednosti, nego i o nasleđu istaknute novosadske porodice Varađanin, zaslužne za prosvetno-kulturni razvoj Vojvodine u periodu od druge polovine 19. veka do četrdesetih godina 20. veka.

Marijin čukundeda Arkadije Varađanin (1844–1922) bio je jedan od najuticajnijih prosvetnih radnika Vojvodine, upravnik prve Više devojačke škole osnovane u Novom Sadu 1874. godine. Osnivač je Dobrotvorne zadruge Srpkinje Novosatkinje (1880) i počasni član velikog broja dobrotvornih zadruga Srpkinja koje su osnivane po ugledu na ovo novosadsko udruženje. Kao sekretar Novosatkinja organizovao je i „Izložbu narodnih i veštačkih rukotvorina Srpkinja” održane u Novom Sadu 1884. godine. Bila je to prva srpska samostalna izložba u Austrougarskoj na kojoj su svoje radove predstavile žene iz 129 srpskih opština sa prostora Austrougarske monarhije.

Varađanin je među prvima pokrenuo inicijativu za osnivanje Srpskog učiteljskog konvikta (1890), kao dobrotvorne organizacije koja je brinula o smeštaju učiteljske dece. Bio je osnivač i urednik prvog ženskog časopisa „Ženski svet” koji je izlazio od 1886. do 1914, lista koji se zalagao za emancipaciju žena i njihovo uključenje u politički i privredni život u Austrougarskoj. Jedan je od kulturnih prvaka Vojvodine koji je ceo svoj život posvetio borbi za nacionalna prava Srba, zalažući se za njihovo kulturno uzdizanje po uzoru na najsavremenije liberalne tekovine Evrope. Napisao je veliki broj članaka i studija iz pedagoških nauka i školskog života i rada. Nosilac je ordena Svetoga Save IV stepena, ordena Takovskog krsta i ordena Crvenog krsta.

Njegova kćerka Vida Vulko Varađanin (1871–1957) jedna je od najtalentovanijih pijanistkinja i aktivistkinja ženskog pokreta u Vojvodini. U svom domu držala je salon, koji je bio mesto okupljanja najcenjenijih muzičara toga vremena. Njen dom bio je hram novosadskog muzičkog života, u kojem su odsedali svi domaći i strani muzičari što su gostovali u Novom Sadu između dva svetska rata. Bila je istaknuti član Dobrotvorne zadruge Srpkinje Novosatkinje i Crvenog krsta Novoga Sada. Zajedno sa ocem učestvovala je u organizovanju i radu Bolnice Dobrotvorne zadruge Srpkinje Novosatkinje, koja je vodila brigu o srpskim ranjenicima za vreme Prvog svetskog rata. Vida Vulko Varađanin jedna je od osnivača Ženskog muzičkog udruženja u Novom Sadu. Sa svojim suprugom Aleksandrom Vulkom, zaslužnim gradskim mernikom, imala je dve kćerke, Zorku i Danicu. Danica se udala za dr Branka Nikolića sa kojim je imala tri kćerke: Vidu, Milanu i Ivanu. Ivana Nikolić se udala za Đorđa Raletića sa kojim je dobila kćerku Mariju Raletić, udatu Rajičić.

Zanimljivo je da je po završetku Drugog svetskog rata porodici Varađanin oduzeta sva imovina, osim malog stana u Ulici Vase Stajića br. 18. U njemu je pod istim krovom živelo četiri generacije porodice Varađanin: Vida Varađanin Vulko, njena kćerka Danica, zet Branko Nikolić, unuke Vida, Milana i Ivana. U istoj kući živeli su i zetovi Đorđe Raletić i Pera Aranicki, muževi Ivane i Milane. Đorđe Raletić je emigrirao 1947. godine u Kanadu, gde je je radio najteže poslove da bi obezbedio uslove za dolazak svoje porodice. Nakon deset godina njegova supruga Ivana i kćerka Marija dolaze u Kanadu. U Kanadi Marija stiče visoko obrazovanje radeći najodgovornije poslove u kanadskoj diplomatiji.

Nikad nije zaboravila svoj rodni grad, svoju porodicu i prijatelje, zbog čega je tokom svoje diplomatske karijere gledala da bude što bliže svojoj otadžbini. Iako su ostali bez osnovnih prava u svojoj otadžbini, Marija Raletić Rajičić i njen suprug, diplomirani inženjer rudarstva Miloš Rajičić, odlučili su da najvredniji deo svoje porodične ostavštine poklone Novom Sadu. Danas se, zahvaljujući njima, brojni vredni predmeti porodice Varađanin čuvaju u Muzeju Vojvodine, Matici srpskoj i Galeriji Matice srpske. Povest o poklonu i uglednoj porodici pričaju kustosi muzeja Aleksandra Stefanov i Bogdan Šekarić. Oni naglašavaju doprinos zaposlenih u Odeljenju za međunarodnu kulturnu saradnju Ministarstva spoljnih poslova Republike Srbije, kao  u i Ambasadi Republike Srbije u Otavi, koji su koordinisali celu akciju transporta ovog izuzetno vrednog poklona.

 

Đuro Đukić