Trijumf dokumentarca drugu godinu zaredom

Dubravka Lakić

26. 02. 2024. 09:33

Из победничког, документарног филма „Дахомеј” (Фото: 74. Berlinale)

Berlin – Već drugu godinu zaredom na Berlinskom festivalu „Zlatnog medveda” osvaja dokumentarni film! Kakva je poruka ove činjenice? Da li da je shvatimo kao poraz celovečernjeg igranog filma, kojem je, pre svega, glavni takmičarski program ovog festivala i namenjen? Ili, možda, kao „nesnalaženje” i ovogodišnjeg žirija – predvođenog sada kenijsko-meksičkom glumicom Lupitom Njongo – u programskom izboru od 20 takmičarskih filmova koji je kreirano odlazeći Karlo Šatrijan, kojem Berlinale nije produžio mandat?

Kako god na ova pitanja odgovorili, nesporno je sledeće: već duže su dugometražni dokumentarci izjednačeni u takmičarskim programima svetskih festivala, a za najbolji film 74. Berlinala – „Dahomej”, o borbi za povratak otetog umetničkog blaga s nekadašnje teritorije istoimenog zapadnoafričkog kolonijalizovanog kraljevstva, francusko-senegalska rediteljka Mati Diop osvojila je „Zlatnog medveda”. Takođe je nesporno da je u Berlinu po četvrti put zaredom nagrađen i južnokorejski kultni reditelj Hong Sang Su, majstor za stvaranje filmskih priča „ni iz čega”. Ovog puta je za šarmantnu narativnu minijaturu o sudaru različitih kultura – „Potrebe putnika”, s ništa manje kultnom glumicom Izabel Iper u glavnoj ulozi, osvojio festivalski gran-pri. Ovim dvema glavnim nagradama, koje se mogu okarakterisati i kao preterivanje od strane žirija (a možda je i puki slučaj što je većina nagrađenih francusko-belgijske proizvodnje), pridružuju se i Nagrada žirija (Jury Prize), koju je za konceptualističko-futuristički film „Carstvo” osvojio francuski reditelj Bruno Dimon, kao i nagrade za glumce Sebastijana Stena (u američkom filmu „Drugačiji čovek”) i Emili Votson (u irsko-belgijskom filmu „Male stvari poput ovih”).

Sudbina tri, bez sumnje, najbolja filma u glavnom takmičenju 74. Berlinala je sledeća. U svakom smislu dominantni i izvanredan nemački egzinstencijalistički i humoran film „Umiranje” („Sterben”) Matijasa Glasnera završio je samo sa „Srebrnim medvedom” za najbolji scenario (osvojio je i dve važne nagrade nestatutarnih žirija). Jednostavan, ali i potpuno očaravajući iranski film „Moja omiljena torta” Marijam Mogadam i Behtaša Sanajiha potpuno je ignorisao glavni žiri, ali su mu pripale nagrade publike, žirija međunarodne kritike Fipresci i Ekumenskog žirija. Sjajan dokumentarac „Pepe” Nelsona Karlosa de los Santos Arijasa, dominikansko-namibijsko-nemačke proizvodnje, osvojio je treću najvažniju nagradu – „Srebrnog medveda” za najbolju režiju. Da sam se kojim slučajem ja pitala, Glasnerovo „Umiranje” osvojilo bi i „Zlatnog medveda” za najbolji film i „Srebrne medvede” za režiju i scenario i za celi glumački ansambl. Velikodušno bih nagradila i iranske autore filma „Moja omiljena torta”, i Santosa Arijasa za „Pepe” i Hong Sang Sua za „Potrebe putnika”, a našla bih i način kako da nagradim i Olivijea Asajasa za zabavno-egzinstencijalistički film „Zaustavljeno vreme”.

I ovogodišnje izdanje Berlinala bilo je onako kako je za sve ove godine „dirigovanja” umetničkog direktora Karla Šatrijana. Nije tajna da se to zove „lokarnoizacija Berlina”, jer je Šatrijan na berlinsku funkciju došao posle nekoliko godina rada na Lokarno festivalu, na kojem je takođe preferirao „filmove iz ćoškova”. Pod njegovim umetničkim rukovodstvom Berlinski festival je definitivno postao bleda senka onog nekada velikog i važnog originala, okrnjenog doduše već u poslednjim godinama mandata njegovog prethodnika Ditera Koslika.

Berlinski festival mora da se trgne jer je pozicija – uz Kan i Veneciju – apsolutnog lidera među festivalima A kategorije već izgubljena. Na sledećem, 75. Berlinalu gledaće se filmovi po izboru nove festivalske čelnice, Britanke Triše Tatl, koja je doskora vodila London film festival, a na dužnost stupa već u aprilu 2024. Da li će Tatlova udahnuti novi život Berlinskom festivalu, to niko u ovom trenutku ne zna, ali nada postoji. A postoji i pitanje koje je ostalo da lebdi: Da li je moguće da u Nemačkoj ne postoje filmski eksperti da vode Berlinale? Je li „uvoz pameti” zaista opravdano neophodan? Ja na to odgovor nemam.