Ćopićev stav prema okupatoru
Бранко Ћопић, Мира Алечковић и Ацо Шопов у партизанима, 1944. (Фото: „Википедија”)
Čitajući prilog gospodina Miroslava Bosnića „Neshvaćeni ćopićevski humor”, objavljen 22. januara u rubrici Među nama, osetio sam se postiđeno i imam potrebu da se izvinim gospodinu Bosniću zbog moje opaske „Oprosti mu, bože, ne zna šta govori”, kao i zbog prozivanja da je kao autor teksta „Okupator na biciklu” potpao pod uticaj stereotipnih razmišljanja o nekim „simpatičnim” okupatorskim ili kvislinškim vojskama kao što je bila italijanska fašistička armada ili hrvatska domobranska vojska. Ovo svoje iskreno izvinjenje upućujem s razlogom da se ne ukaljaju ugled, čast i patriotsko delo njegovih roditelja i njega, kao i njegovog rođaka partizanskog heroja Nikice Pilipovića, koje su oni kao porodica ostvarili u NOR-u, odnosno u borbi protiv okupatora, za odbranu i oslobođenje zemlje.
Međutim, u svom tekstu „Zločini italijanskih fašista u okupiranoj Jugoslaviji” nije nijednom mojom rečenicom omalovažavan naš proslavljeni pisac Branko Ćopić, njegova dela, a posebno njegov humor, već sam samo kritikovao na pogrešan način naveden citat iz Pilipovićeve knjige „Degenek”, a on glasi „kad bih mogao da biram okupatora, odabrao bih Italijane”.
Ćopićev humor u njegovim romanima bio je jak, ohrabrujući i nadasve nadahnjujući, a posebno za nas, posleratnu generaciju, jer nas je naučio najvećim ljudskim vrlinama – da budemo ljudi dobre volje i poštenih namera, da praštamo, ali ne i da zaboravimo. E na to „da ne zaboravimo” odnosio se moj pomenuti dopis.
Kad je reč o spominjanju i opisivanju okupatora i njihovih pomagača domaćih izdajnika, Ćopić je u svakom svom romanu bio krajnje realan i ozbiljan, a njihove zločinačke akcije prikazivao je bez trunke komičnosti. To dokazuju i citati iz njegovih romana. Na sedamdesetoj strani romana „Orlovi rano lete” Ćopić pripoveda: „Okupatorska vlast, Nijemci i Talijani, nisu znali za šalu. Od porobljenog naroda oduzimali su sve oružje, pa makar to bila i stara puška kremenjača, neka dotrajala kubura ili pokvarena revolverčina. Kad bi negdje pronašli sakriveno oružje, strijeljali bi domaćina kuće, pa makar on bio i starac stogodišnjak. Tuđinski osvajač brzo je našao i svoje pokorne i verne sluge, dao im oružje i vlast i pustio ih da žare i pale po svojoj rođenoj zemlji. Jedna od najkrvavijih organizacija domaćih izdajnika bile su tzv. ustaše, gomile nasilnika i palikuća, odgajane i naoružane od strane njemačkih i talijanskih fašista. Oni su bili desna ruka okupatora. Umesto njega, i za njegov račun, oduzimali su oružje, vojničku spremu, žito, stoku, premlaćivali i mučili ljude, palili kuće. Preko njih je osvajač htio da porobljeni narod natjera u strah i pokornost”.
U svim svojim delima pisao je o italijansko-ustaškim ofanzivama. U romanu „Ne tuguj, bronzana stražo” na potresan način opisuje partizana Stojana Gloginjara i njegovo stradalništvo: „Jedna od lokalnih ofanziva zbrisala je Stojanovo kućište. U staroj drvenjari spaljena mu je čitava porodica. Ostala je samo najmlađa kćer koja se slučajno zatekla u drugom selu, kod tetke. Zamukli partizan dugo se kamenio nad ohladnjelim zgarištem, tonuo je u veče, u pepeo ugasla sunca... Napipao je u sumračju sivu bojažljivu macu, jedini ostatak svog toplog ognjišta, spokojne večernje vatre i domaće bezbrige. Prihvatio je u naručje taj poslednji dašak rodne kuće i krenuo niz drum.”
Čak i u svom najpoznatijem delu „Doživljaji Nikoletine Bursaća”, gde postoje neke pošalice sa zarobljenim okupatorskim italijanskim vojnicima, Bursać u jednoj kratkoj, ali jasno izgovorenoj rečenici koju upućuje svom ratnom drugu Jovici, doslovno kaže: „Drugo je onaj Talijan koji s kolonom kreće na naše položaje i rešeta iz tankete, a drugo ovaj kukavelj pred nama.” Tu Ćopić pravi ozbiljnu razliku između talijanskih vojnika u borbi i onih koji su se predali tražeći samilost, koju sami drugima nisu dali kad su bili pod oružjem.
Naravno da je bilo i pozitivnih ljudi među njima. I o tome je Ćopić pisao. Jednom prilikom je istakao da nema na kugli zemaljskoj Srbina čiji preci i rođaci nisu učestvovali u nekim ranijim odbrambenim ili oslobodilačkim ratovima i dali život za slobodu svoje otadžbine. Apsolutno se slažem sa Ćopićem i ističem da i u mojoj porodici ima takvih primera, ali ih neću navoditi i imenovati.
Miomir Garašanin,
Beograd