Devojčice, samo hrabro!

Marjan Kovačević

26. 02. 2024. 12:06

(Фото ФИДЕ)

Teodora Injac je redak primer u našem šahu. Tri puta uzastopno je pobeđivala na ženskim šampionatima Srbije do svoje 20. godine, zatim prestala da učestvuje na tom nivou i prešla na viši. Na Svetskom kupu FIDE stigla je 2021. do drugog kola, a prošle godine sve do četvrtog, pobedivši i bivšu svetsku prvakinju Aleksandru Kostenjuk. Ženski velemajstor je postala 2021, „muški” intermajstor 2023, a iste godine osvojila i prvu normu za „apsolutnog” velemajstora, kao najbolja prva tabla Evropskog ekipnog prvenstva u Budvi. Rejtingom je stigla među 30 najboljih šahistkinja sveta.

Razgovor sa njom nije bio posvećen dosadašnjim uspesima, nego razlozima zbog kojih verujemo da je primer mirnog i stabilnog napredovanja, ne samo među naših šahistkinjama nego i šahistima. Teodora jasno i otvoreno iznosi svoje stavove:

– Možda presuđuju stvari koje ljudi iz šaha ne vide. Ja sam sigurna da ne radim više od drugih. Ako su to dva sata dnevno, važno je da bude dobar fokus, ali i kada ne radim razmišljam o šahovskim planovima. Bitno je da je sve u redu u privatnom životu, da se osećam ispunjeno na dosta drugih nivoa, da imam stalnu emotivnu podršku od roditelja. Srećna sam!

Oduvek?

– Posebno poslednje dve tri godine. Mislim da osoba mora i na duhovnom nivou da sazri, ne treba da zanemari svest o svetu koji nas okružuje. Mnogi se vežu za šah i to im je sve, ali život je mnogo više od toga. Tu su i ljubav i odnos prema svetu oko nas. Dalje, mnogi šah smatraju poslom, a ja pokušavam da balansiram, da se strast za šahom ne smanji, da probam da uživam, da igram zato što to volim.

Može li da se živi od šaha?

– Drugačiji su standardi, šta je kome dovoljno, a meni ovo jeste. Iskreno, ne zato što sam skromna, jer nisam. Ako uđem u prvih deset na svetu, a tome težim, biće mnogo bolje. Stipendiju za nacionalne rezultate imam od 2017, a za uspeh reprezentacije u Budvi imaću i međunarodnu. Tu su i nagrade na turnirima, posebno pozivnim, premije za uspehe u reprezentaciji, pa i honorar za komentarisanje, kao na Gran-pri turniru u Beogradu. Ranije su mi osnovni prihodi bili od liga: naše, turske, slovenačke, nemačke, austrijske... Ove godine sam rešila da se odreknem toga jer su za napredak neophodni jači turniri, posebno otvoreni: Rejkjavik u martu, Menorka u aprilu, Dubaji u maju. Dalje nisam planirala, verovatno svakog meseca po jedan, a Olimpijada u septembru. Ženske turnire sam svela na minimum.

Zbog čega?

– Uzmimo za primer Juditu Polgar. Nervira me kada ljudi kažu da je ona izuzetak, a ne primer. Jedina je od malena igrala u otvorenoj konkurenciji i došla do 2.730. Dakle, jedini takav pokušaj se stopostotno ostvario. Da su i druge sledile njen primer možda ona ne bi bila jedina. Ako bih imala kćerku, rekla bih joj da je najnormalnije da igra sa dečacima, a ženske turnire samo retko. Devojaka je mnogo manje, rejting im je nerealno limitiran, proći će još mnogo godina da se to promeni.

Da li se vremenom smanjuje respekt prema jačim protivnicima kada treba birati između remija i igre na pobedu?

– U poslednjih godinu dana nisam imala takve probleme, ali sam na polufinalu Prvenstva Srbije ispustila dve nadmoćne pozicije, protiv velemajstora Papa i Tiličeva. Ne zbog respekta. Nisam bila u dobroj formi, jer sam posle Evropskog napravila dužu pauzu u klasičnom šahu.

Može li da se napreduje i bez trenera?

– Već duže mi kompjuter zamenjuje trenera. Volim da pomenem ranijeg trenera Zorana Arsovića, sada mi je mentor sa kojim volim da popričam. I ptice na grani znaju da mi je dečko velemajstor Vahap Šanal. On mi pomaže i mentalno me bodri. Lepo je što imamo različite jače strane, ja više obraćam pažnju na otvaranja, a on na strategiju i igru u središnjici. Ipak, glavni rad je za kompjuterom. Ne volim preširok repertoar ni pripreme uoči same partije. Radije unapred stvaram sliku kako može turnir da se razvije, da izbegnem pritisak. U Retijevom otvaranju se moja duša najbolje oseća, volim mirniji stil, da noć pre partije mirno spavam. Zato volim i završnice, ne što sam specijalno radila na njima, nego što mi leže. Ponosna sam na pobedu u poslednjem kolu Evropskog prvenstva za zlatnu pojedinačnu medalju, kada sam rano izmenila dame i dobila završnicu.

Poruka za čitaoce?

– Imamo talentovanih devojčica, savetujem im da što što pre idu na otvorene turnire i igraju sa dečacima!