Američki gambit na plavo-žutoj tabli
Сукоб полиције и демонстраната на Тргу независности у Кијеву, новембра 2013. године (Фото EPA-EFE/Alexey Furman)
Raspad Sovjetskog Saveza stvorio je crnu rupu u središtu Evroazije, koja za SAD predstavlja veliki izazov. Stoga bi Ukrajina trebalo da bude u fokusu američke strategije, jer bi u slučaju da Rusija povrati kontrolu nad Kijevom ponovo postala imperijalna sila – napisao je još 1997. Zbignjev Brežinski, nekadašnji savetnik američkih predsednika Lindona Džonsona i Džimija Kartera, u svojoj knjizi „Velika šahovska tabla”.
Prvi potez na toj tabli, koji je bio uvod u aktuelnu ratnu eskalaciju, dogodio se 2004. u Kijevu, izbijanjem „Narandžaste revolucije”, neposredno nakon drugog kruga predsedničkih izbora, na kojima je pobedu proglasio tadašnji premijer Viktor Janukovič. Protivkandidat Viktor Juščenko je osporio rezultate, tvrdeći da je posredi izborna krađa. Njegove pristalice su započele seriju uličnih demonstracija, a Vrhovni sud je prihvatio zahteve opozicije i naredio ponavljanje izbora, na kojima je pobedio Juščenko. S obzirom na to da je on bio prozapadno orijentisan i zagovornik ulaska Ukrajine u NATO, taj rezultat se smatrao velikom pobedom SAD i EU, odnosno porazom Rusije, koja je podržavala Janukoviča.
Preimućstvo Zapada na „šahovskoj tabli” brzo se istopilo – „narandžasta koalicija” se raspala, ekonomija je opala, a reforme su stagnirale, pa je posle pet godina Viktor Juščenko izgubio vlast, osvojivši samo pet odsto glasova na predsedničkim izborima 2010, na kojima je pobedio njegov imenjak Janukovič.
Da je Ukrajina uspešna u revolucijama, a loša u onome što sledi posle, potvrdilo se krajem novembra 2013, kada se država našla pred izborom „kome se carstvu prikloniti”. Predsednik Janukovič je odlučio da obustavi potpisivanje sporazuma o slobodnoj trgovini sa EU, opredelivši se za carinsku uniju sa Rusijom, Belorusijom i Kazahstanom. U novonastaloj poziciji, zapadni „šahisti” su se odlučili za „žrtvovanje lakih figura”. Posle Janukovičeve odluke, stotine ljudi okupilo se na Trgu nezavisnosti u Kijevu, gde je rođen pokret koji je doveo do „revolucije dostojanstva” 2014, poznate kao „Evromajdan”. Nakon višednevnih mirnih protesta, Janukovič je prvo poslao policiju da razbije demonstracije, a zatim doneo i niz zakona koji su ograničavali osnovna prava na slobodu govora i okupljanje. Kao odgovor, do kraja januara hiljade ljudi iz cele zemlje pridružile su se demonstracijama, a Kijev je postao lavirint barikada. Obračuni protivnika režima i policije su postajali sve nasilniji. Kulminacija se desila 20. februara, kada je ubijeno više od 70 protestanata, dok je prema podacima ukrajinskog ministarstva zdravlja, za vreme „Evromajdana” ukupno stradalo 108 civila i 13 policajaca. Iako direktna odgovornost za masakr nikada nije u potpunosti utvrđena, Ivan Katčanovski, politikolog sa Univerziteta u Otavi, godinama je prikupljao dokaze koji pokazuju da snajperisti koji su pucali na civile nisu bili povezani sa Janukovičevom vladom, već pripadnicima krajnje desnice. Ali ko god da je pucao u masu, samo je povećao podršku „Evromajdanu” širom zemlje. Dva dana nakon snajperskog masakra ukrajinski parlament je izglasao smenu Janukoviča, koji je pobegao u Rusiju, gde i sada boravi. Moskva je njegovo svrgavanje proglasila nezakonitim, dok je većina zapadnih zemalja odmah prihvatila novu vlast.
Nije tajna da su se strane sile, a naročito SAD, već na početku uključile u proteste. Demonstrante na „Evromajdanu” posetili su američki senator Džon Makejn, inače kandidat republikanaca na predsedničkim izborima 2008, kao i pomoćnica državnog sekretara Viktorija Nuland. Ona se početkom februara 2014. našla u centru skandala, kada je na internetu objavljen njen telefonski razgovor sa Džefrijem Pjatom, ambasadorom SAD u Kijevu. Tom prilikom Nulandova je opsovala EU i sugerisala da bi trebalo ignorisati stav unije po pitanju ukrajinske krize. U presretnutom razgovoru ona je sa ambasadorom govorila o sastavljanju nove vlade, ocenivši da ne bi trebalo da se Vitalij Kličko nađe u izvršnoj vlasti, dok je kao favorita za premijera navela Arsenija Jacenjuka. I u oba slučaja dobro je predvidela.
Uporedo s radikalizacijom situacije u Kijevu raslo je nezadovoljstvo antimajdanskog pokreta u istočnom i južnom delu zemlje, gde je stanovništvo pretežno rusko. Ta unutrašnja politička kriza bila je zametak ratne eskalacije, čiji smo svedoci poslednje dve godine. Na Krimu je u martu 2014. održan referendum, na kom je skoro 97 odsto birača glasalo za otcepljenje od Ukrajine i pripajanje Rusiji. U aprilu su proruski separatisti počeli da zaposedaju teritorije u istočnoj Ukrajini i proglasili narodne republike Donjeck i Lugansk. Rat koji se sada vodi samo je nastavak onog koji u Donbasu traje od 2014. između lokalnih oružanih snaga i vladinih trupa. Za tamošnje stanovništvo ove godine se navršava desetogodišnjica od početka oružanih sukoba, baš kao što će i kriza u odnosima Moskve i Kijeva, mereno od „narandžaste revolucije”, u oktobru navršiti dve decenije.
Linč u Odesi
Nakon smene Viktora Janukoviča 2014, aktivisti „Antimajdana” su u znak protesta postavili šatore u Odesi. Na glavnom trgu je 2. maja došlo do fizičkog obračuna proruskih pristalica i pripadnika pokreta „Desni sektor”, koji je učestvovao u „Evromajdanu”. Antimajdanisti su se sklonili u obližnju zgradu Doma sindikata, u koju su huligani ubacivali Molotovljeve koktele. U ovom krvavom obračunu 48 osoba je poginulo, a više od 200 povređeno u požaru i sukobima.