Ima li nade za školu
(Фото Н. Марјановић)
Slušao sam ministarku prosvete kada kaže da najnoviji Pravilnik o ocenjivanju učenika u osnovnim i srednjim školama nije uperen protiv nastavnika, nego da je, naprotiv – u njihovu korist. Da li ja vulgarizujem stvar kad me to podseti da reči na tarabama ne treba bukvalno tumačiti, ili neko drugi? Jer, u čl. 5. pomenutog pravilnika piše: ako polovina đačkih roditelja jednog odeljenja nije zadovoljna radom i ocenjivanjem nekog nastavnika, podnose razrednom starešini pismenu inicijativu za sankcionisanje tog nastavnika, koju on prosleđuje direktoru škole, a ovaj pokreće postupak. Ministarka kaže: takvim nastavnicima ništa strašno se neće desiti: ići će na dodatnu edukaciju.
Mnogo me interesuje šta će ih tamo učiti. Crtanje (odličnih ocena)? Horsko pevanje (utapanje u bezličnu masu zalutalih u obrazovanje)? Račun (ne od jedan do pet, već od pet do tri; dvojka i jedinica ne postoje)? Pisanje (hvalospeva đačkim roditeljima)? Da ih neće učiti moralu? Iako sam skoro 20 godina u penziji, dobro sam obavešten o stanju u školstvu. Oba moja sina su profesori – jedan u osnovnoj, drugi u srednjoj školi. Sva trojica mojih unuka su školarci. Zato i znam: s mojim shvatanjem uloge škole, da radim, mnogo duže bih bio na ministarkinim „edukacijama” nego u odeljenju. Jer, ja sam ubeđen da i za dvojku treba imati određeno znanje, a ne samo mogućnost prepoznavanja materije (da razlikuje gramatiku od književnosti, ili srpski jezik od matematike).
Interesantna je uloga odeljenskog starešine u celoj ovoj tragikomediji. On predstavlja najčvršću vezu između đačkih roditelja i škole. S njima je u svakodnevnoj komunikaciji. I baš zato, zar ne može da im objasni odlike, sposobnosti i namere nastavnika na čiji rad oni imaju zamerke? Zar ne može da ga odbrani od mase koja u svom slepilu prenebregava i najveći interes svoje dece – da imaju znanje, a ne odlične ocene? Kakav mentalni sklop, kakve stručne, radne i moralne kvalifikacije mora da ima taj čovek koji će se poistovetiti s lavinom kojoj je cilj da uništi istinskog nastavnika, zaljubljenika u svoj posao? Kao što se i dešavalo mnogo puta do sada.
Pitam sve ovo zato što znam, poznajem te ljude. I roditelja (zapravo sistem, kad je počeo više da ceni formalni uspeh učenika nego njegovo znanje) koji me stezao za gušu (davio) u učionici zahtevajući da njegovom detetu nacrtam peticu, umesto realne četvorke. Poznajem odeljenskog starešinu koji je, uz pomoć roditelja, nagovorio svoje učenike da bojkotuju moje časove da bi mi direktorka oduzela to odeljenje, a identičan uspeh imao sam u svim drugim odeljenjima, ali nikome nije padalo na pamet ono što je ovoj, koja je sa nastavom imala toliko veze koliko ja sa vasionskom tehnikom.
Mi, Ere, imamo smisla za humor. Zato čujte najnoviji vic: Policijski sindikat zahteva od gimnazija da objasne da li su profesori srpskog jezika pročitali roman „Dorotej” Dobrila Nenadića („On mene pita šta sam ja čitô”, što bi rekao Radovan Treći), da li su đački roditelji obavešteni da je ovo delo uvršteno u program školske lektire, da li su dobili njihovu saglasnost i da li se zaposleni u školi slažu da deca čitaju ovakve sadržaje. Držite se čvrsto za nešto da ne padnete i ponovo pročitajte: to zahteva Policijski sindikat! Pod tim uticajem iz gimnazija u Ćupriji i Dimitrovgradu ovo delo je već izbačeno iz programa. Bravo, „kolege”!
Nesreća je u tome što ovo nije vic, nego naša stvarnost, toliko sumorna da se ne zna ko će još lečiti svoju šugu i svrab češući se o naše obrazovanje. Zašto da ne, kad u njemu sve manje ima mesta za nastavnike, kad je njihova uloga sve nejasnija, budući da se odavno navikavamo da su dva najvažnija faktora na kojima se zasniva škola đak i njegov roditelj. Pitam se samo: Zašto roditelji šalju decu u školu kad su toliko ovladali njom? Zašto ne uče decu sami? Šta će im nastavnik kad ga i ne vide?
Ipak, u petak, 23. februara, čuli smo glas razuma. Predsednik Srbije je rekao: Ne znam kako bih kao roditelj mogao bolje da ocenim i pratim znanje, ponašanje i napredovanje mog deteta od njegovih nastavnika. I pozvao je nadležne da preispitaju sva akta kojima se unižavaju, ruše, vređaju i obesmišljavaju rad, ugled i čast nastavnika. Ima nade.
Radomir Jovanović,
profesor u penziji, Žiča