Mandićev čin

22. 10. 2008. 22:00

Andrija Mandić već deset dana štrajkuje glađu u Skupštini Crne Gore u znak protesta zbog odluke republičke vlade da prizna nezavisno Kosovo. Na mitingu 13. oktobra poručio je da počinje štrajk i održao je reč. Neće, veli, odustati dok vlada ne poništi odluku o priznavanju kosovske nezavisnosti i raspiše referendum. Mandić je objasnio zbog čega se odlučio na štrajk.

„Smatram da je došao trenutak kad svako od nas mora da učini sve što može da zaustavi ovo zlo. Mnogi su predlagali nasilje kao način rešavanja problema. Da, kao naši stari, dohvatimo oružje i njime speremo sramotu. Mislim da to nije dobro i moguće rešenje. Ne želim da padne nijedna kap krvi i nijedan ljudski život da bude ugrožen. Vreme je da otkrijemo i primenjujemo nove, civilizacijske i moralne načine borbe. ...Ne želim da rizikujem živote tuđe dece, ali svoj hoću i mogu. Na ovaj ili onaj način pobeđujem, sigurno, u ime svih nas.”

Dakle, Mandić je rešio – ići će do kraja. I on više nema izbora. Više i ne odlučuje o svojoj sudbini. I „njegovi” i „njihovi”, svi iz svojih razloga, očekuju od predsednika SNS-a da ide do kraja, kao u filmu Živka Nikolića „Smrt gospodina Goluže”. Samo, kakvog kraja? Najbezbolnije bi bilo da vlada raspiše referendum o (ne)priznavanju Kosova. Sudeći po tome kako se ljudi iz vlasti i njima bliski mediji i novinari odnose prema Mandićevom činu (uglavnom s nipodaštavanjem, pa i posprdno), malo je verovatan takav epilog.

Preostaje druga mogućnost – da Mandiću pozli, da ga lekari prebace u bolnicu na dalje lečenje. Od svih epiloga, taj je ponajbolji za lidera crnogorske opozicije, inženjera metalurgije, oca dvoje dece, sina od 12 i kćerke od 10 godina.

Ali šta ako se desi da četrdesettrogodišnji Šavničanin nejake konstrukcije, podstrekavan, na ovaj ili onaj način, sa svih strana, i nesvesno, pređe granicu izdržljivosti?

Zapanjujuća je indiferentnost većine medija u Crnoj Gori, pa i u Srbiji, prema dešavanjima u zgradi republičke Skupštine. Ne ulazeći u to da li je Mandićev potez smislen ili ishitren, opravdan ili ne, svrsishodan ili uzaludan, to što jedan, po svemu, uzoran crnogorski domaćin i roditelj, narodni poslanik, štrajkuje glađu, valjda je dovoljan razlog da se učini sve da prekine svoj naum, a istovremeno sačuva svoje dostojanstvo, do kojeg mu je očigledno stalo. I preče nego mnogima u Crnoj Gori.