Ko su intelektualci
(Pixabay)
Pratim sa koliko žara sociolog Boris Jašović brani svoju tezu da intelektualac ne može da bude pristalica vlasti, a ako je uz vlast onda nije intelektualac. Nisam to znao. Proverih kod Vujaklije: intelektualac označava obrazovanu osobu, čoveka posvećenog duhovnom radu, filozofa, naučnika, književnika. Tako sam i mislio. Ali moja zbunjenost ne prestaje. Pogotovo posle sećanja da je listu „Aleksandar Vučić – Srbija ne sme da stane” uoči parlamentarnih izbora u decembru prošle godine podržalo 11 akademika, 460 osoba sa zvanjem prof. dr, 580 doktora nauka i još oko 1.000 umetnika iz svih oblasti stvaralaštva, srednjoškolskih profesora, diplomiranih pravnika, inženjera... Šta su oni? Drvoseče? Rabadžije? Ili samo kvaziintelektualci, po Jašoviću?
Koliko znam, ako jedna naučna teza ne može da se dokaže u praksi, nema ništa ni od teze, a još manje od nauke. Kod Jašovića nije tako. Ako njegova postavka nema veze sa stvarnošću, utoliko gore po stvarnost. Zato bih ga priupitao: Šta je bio, recimo, Dobrica Ćosić? Na početku karijere samo pisac, jer je bio uz vlast. Kad je počeo da govori istinu o Kosmetu pa se razišao s Titom, bio je i pisac i intelektualac. A kad je postao predsednik Jugoslavije – nije bio ni jedno ni drugo, po Jašoviću.
Znamo, ljubav je slepa, ali oplemenjuje ljude. A mržnja? Toliko je slepa da razara dušu i deformiše čoveka. Ne fizički. Kakva vajda od toga što je neko završio škole kad je obnevideo od mržnje pa izgubio sva svojstva obrazovanog čoveka? („Eto šta škola učini od čoveka”, kaže Zoran Radmilović u filmu „Majstori, majstori”.) Ceo život gajio sam iluziju da sam intelektualac. Ne moram da kažem na čijoj sam strani. Zato sam sada malo uzdrman. Ali, dok se ne priberem, jedino u šta sam siguran je da ne bih bio tamo gde je Boris Jašović.
Radomir Jovanović,
profesor u penziji, Žiča