KO JE UBIO PUKIJA

Miroslav Lazanski

24. 10. 2008. 22:00

Vest o ubistvu novinara Ive Pukanića zatekla me je na autoputu Zagreb–Beograd negde kod Slavonskog Broda. Naime, na povratku iz Slovenije tog popodneva bio sam na zagrebačkoj klinici Rebro da obiđem kolegu i prijatelja Denisa Kuljiša. Od zagrebačkih novinara skoro da ga niko i ne obilazi, ali i u bolesničkoj postelji on nastavlja da radi i stvara, laptop i plazma televizor su tu. Malo smo razgovarali o novinarstvu, mislim da na prostorima nekadašnje Jugoslavije nema novinara i urednika koji bolje poznaje zanat i fenomenologiju tog posla od Denisa Kuljiša. Podsetili smo se nekadašnjeg početka u „Poletu“, pa i onih redakcija gde smo kasnije zajedno radili. Sve do 1990. godine kada su on i Nino Pavić osnovali prvi privatni list u SFRJ, zagrebački „Globus“.

Denis prati sve što se događa u Srbiji, uostalom piše i za NIN, i ima jako pozitivno mišljenje o sadašnjoj poziciji Srbije. Naime, on smatra da je Srbija svojom spoljnopolitičkom aktivnošću, posebno oko Kosova, u poslednje dve godine promenila svoj imidž i od „lošeg“ došla u poziciju „dobrog“ momka, da je na delu pokazala kako poštuje međunarodno pravo, da se „drži reda i civilizacijskog načina rešavanja problema“, i da je sada vreme da sve to i naplati u vidu kredita i direktnih stranih investicija. On misli da je Srbija sada najsigurnije mesto za strana ulaganja na Balkanu.

„OK“, kažem mu ja, „neka je sve to i tako, ali šta ćemo sa Kosovom, ako na trenutak smetnemo sudbinu ljudi i istorijsku dimenziju tog prostora, tamo ima samo sirovina u vrednosti od nekoliko stotina milijardi dolara“.

„To o sirovinama običan je mit, to nema veze sa realnošću, a kao drugo, dobićete lovu od Amerikanaca. Pod uslovom da ste pametni, što znači formalno nećete priznati nezavisnost Kosova, a u praksi im nećete praviti neke velike probleme da kao država i postoje.“

Onda sam ja malo glasnije postavio pitanje, šta ako ne dobijemo lovu od Amerikanaca, što je privuklo pažnju dežurne sestre i lekara, sestra je odlučno zatvorila staklena vrata da moje primedbe o sirovinama na Kosovu i američkim parama ne smetaju drugim bolesnicima, dok je lekar iznenađeno zurio u mene. Iznenađen sam bio i ja, jer lekar nije imao one uobičajene bele klompe kakve lekari nose ovde, imao je bele patike „najke“. Što bi moglo da znači da su oni već daleko odmakli na putu ka EU, a mi smo još u klompama.

I onda, na autoputu, slušajući radio saznam da je ubijen Ivo Pukanić Puki. Nesumnjivo najhrabriji hrvatski novinar posle 1991. godine. Čovek koji je napravio intervju sa generalom Antom Gotovinom u vreme dok se krio i dok ga je Haški tribunal uporno tražio. Pa je posle tog intervjua Puki proglašen novinarem godine, ali je i priveden na informativni, odnosno „obavijesni”, razgovor u policiju. To mu nije teško palo, privođen je više puta i u Tuđmanovo vreme, ali tada je imao zaštitu američkog ambasadora u Zagrebu Vilijama Montgomerija. Sa kojim je igrao tenis. Monti je verovatno nadležnima rekao ono istorijsko: „Pukiju ne pakovati“. Kao nekada, navodno, Tito za Tuđmana.

Poznavao sam Pukija dugo godina. Radili smo zajedno u zagrebačkom „Startu“, gde je Puki i započeo karijeru kao fotograf nagih devojaka. Dobro mu je išlo, svi smo mu zavideli, Puki je kružio gradom i vrebao erotske foto-modele. Mi smo to objavljivali. Narod je to kupovao. Najvažniji političari one Jugoslavije davali su „Startu“ intervjue, slike nagih devojaka nisu im smetale. Štaviše. Onda se Puki oženio curom čija je mama imala lanac restorana u Nemačkoj, čime je pokazao da nije naivan.

Došao je rat, pa godine tranzicije u Hrvatskoj, ekipa koja je osnovala „Globus“ međusobno se posvađala oko para i akcija. Denis Kuljiš, Mladen Pleše, Maroje Mihovilović, Sina Karli i drugi prešli su u novi list „Nacional“. Uložili su svoje pare i počeli da konkurišu „Globusu“. Puki se, imajući najviše para, domogao većinskih akcija u „Nacionalu“. I počeo je da uređuje list, da piše političke tekstove, igra tenis, vozi najskuplje automobile i još više se druži sa američkim diplomatama koje je neviđeno impresionirao, jer je objavljivao sve ono što drugi nisu smeli.

Pre desetak godina poslao mi je fotografiju sa posvetom gde je on, Puki, zagrljen između Kejt Mos i Naomi Kembel. Tekst posvete je glasio: „Da si bio pametan i ti bi ovako.“ Hteo je da vidim da je uspeo. Bilo mi je drago, jer Puki je bio dobar momak. Zatim me je telefonom pozvao kada je ono SR Jugoslavija gubila od Holandije na fudbalskom prvenstvu, mislim da je bilo nekih šest nula za Holandiju, pitao me je koji je rezultat, jer kao oni tamo „nemaju prenos te utakmice“. Još jednom me je pozvao u vreme NATO bombardovanja 1999. godine da me pita jesam li u podrumu.

Posle me više nije zvao. U međuvremenu su se oni koji su iz „Globusa“ svojevremeno prešli u „Nacional“ posvađali sa Pukijem i vratili opet u „Globus“. Onda je počeo da objavljuje tekstove o duvanskoj mafiji na Balkanu, kriminalu i raznim političarima, o tajkunima, pa i o obaveštajnim igrama. Objavio je čak imena i fotografije glavnih agenata britanske tajne službe koji su radili u Hrvatskoj, Srbiji i BiH.

Nije znao da na vreme stane. Ili nije bilo nekog da mu to kaže...