Još o stradanju žitelja Prnjavora
Споменик стрељаним сељанима Прњавора (Фото: „Википедија”/Ванилица)
U subotu, 16. marta, u „Politici” je objavljen tekst „Selo heroj Prvog svetskog rata dobilo spomen-sobu”, gde piša da „u Prnjavoru, jedinom malom mestu odlikovanom Karađorđevom zvezdom, čuvaju od zaborava masovne ratne žrtve svojih predaka”. I sam sam potomak stradalih, jer je porodica moje bake po ocu „desetkovana”. Igrom slučaja ona je izbegla likvidaciju, a njenim sestrama su sekli dojke, stavljali u usta i fotografisali austrougarski vojnici. Pandan Zafranovićevom autobusu u „Okupaciji u 26 slika”? Pourquoi viteže Andrija? Možda je odgovor najbolje iskazao Vidosav Stevanović u romanu „Testament”, nagrađenom Ninovom nagradom: „Austromađari nisu došli da pokažu kako su ljudi, već da pokažu kakvi su ljudi. Prvi koji su naišli samo su silovali žene i devojke, drugi i treći i ostali su navalili da pljačkaju, pale i ubijaju. Kad progovore našim jezikom, kažu kako im je komanda izdala takvu naredbu... Ubili smo njihovog nadvojvodu i njegovu dobru ženu, majku njegove dece; suze tih siročića ima da plaćamo do sudnjeg dana. Ako nam se to ne sviđa, možemo i da se poubijamo...”
Novinar Mijušković nam beleži kazivanje Darinke Rajičić, dok je Mihailo M. Rajičić objavio knjižicu „Prnjavor”, u kojoj se mogu pronaći podaci o starom Prnjavoru. Novinar spominje Arčibalda Rajsa, a ja bih dodao i Amerikanca Džona Rida, koji je došao u Srbiju, bio u Prnjavoru i pisao o stradanju njegovih žitelja. I Predrag Dragi Gvozdenović piše: „Poznati Egon Ervin Kiš učestvovao je u pohodu na Srbiju i u Cerskoj bici kao austrougarski vojnik. Njegova knjiga ’Zapiši to, Kiš’ govori o tom vremenu. Zapisao je kako se sa srpskim civilima, po prelasku granice, postupalo bez milosti, te da su bez stvarnog razloga bili okrivljivani i streljani, da bi posle nekoliko dana, naišavši na snažan otpor, ta ista austrougarska vojska, posramljena i poražena, panično bežala. Prnjavor Mačvanski, naše rodno mesto, važi za jedno od velikih sela Srbije. Nekad je bio i sedište opštine koju je činilo desetak sela (od početka pedesetih do sredine šezdesetih)... Bilo je pogranično mesto koje je potpadalo pod upravu ober-kapetana Vuka Isakovića iz Crne Bare, komandanta srpske milicije u austrijskoj vojsci. Njega je Miloš Crnjanski uzeo za glavni lik prve knjige ’Seoba’. U ’Seobama’ Vuk Isakovič, u svom poslednjem ratnom sukobu, učestvuje u austrijskoj kampanji po Loreni 1744. godine protiv Francuza. Kad je Aleksandar Saša Petrović snimao film inspirisan romanom, u jednoj od scena trebalo je da se prikaže prelazak Vukovog puka preko Rajne, koji su Francuzi pokušavali da spreče. Zanimljivim spletom okolnosti, Drina, u blizini Crne Bare, izabrana je da ’glumi’ Rajnu. Tamo gde je istorijski Vuk počinjao vojnu karijeru, filmski ju je završavao.”
Jovan Rukavina,
Šabac