Radne akcije i studije medicine
Млади акцијаши обнављали су земљу (Фото-документација „Политике”)
Danas je 1. april, Dan omladinskih radnih akcija. U proleće 1946. godine počela je izgradnja železničke pruge Brčko–Banovići. Da je više mojih kolega živo, ovih dana bi se okupili na Medicinskom fakultetu u Beogradu da proslavimo godišnjicu dobrovoljnog odlaska na izgradnju auto-puta u Makedoniji. U julu 1959, 1960. i 1961. godine bio sam po mesec dana na tom radu. U julu i avgustu su tih godina radile dve brigade, ukupno oko 500 studenata. Iz te generacije stasali su dobri lekari, specijalisti, istraživači, profesori i članovi naučnih akademija. Očigledno, težak fizički rad nikom nije smetao.
Nakon 65 godina, gledam promene i vredi da zabeležim najvažnije. Ranije su studije bile besplatne, a danas postoje dve vrste finansiranja: besplatno (budžetsko) i „samofinansiranje”. Odluka u koju kategoriju student ulazi donosi se mahom na osnovu jednodimenzionalnog metoda u kojem test na prijemnom ispitu razvrstava kandidate. Test ukazuje na memoriju osobe koja joj pomaže da završi studije. Međutim, nepoznata je spremnost za profesiju. Zato se u svetu, već odavno, primenjuje izbor kandidata tzv. holističkom metodom. Metod je kompleksniji, zahteva vreme i uključenje više osoba kompetentnih za procenu kandidata.
Kod nas nedostaje i planiranje broja studenata za upis na fakultetima. Za procenu su, između ostalog, nužni i ovi podaci: koliko se lekara godišnje penzioniše, kojim tempom se razvija zdravstvo, koliko lekara odlazi iz zemlje i u nju dolazi i koliki procenat upisanih studenata završava studije. U Nemačkoj, na primer, studije završi više od 60 odsto studenata upisanih u prvu godinu, a u SAD preko 95 odsto. Nije poznat taj procenat kod nas. Pa kako planiramo koliko treba upisivati studenata na medicinske fakultete?
Pitanje je zašto je kod nas uvedeno samofinansiranje. Možda je razumljivo da se studije na engleskom jeziku plaćaju, ali nije jasno zašto studije na državnim fakultetima plaćaju naši građani. Za koga se oni školuju i koliko ih je potrebno? Da li je to uvod za ukidanje besplatnog studiranja? U Nemačkoj i većini evropskih država studije medicine su besplatne, a u SAD, na državnim i privatnim fakultetima, skupo se plaćaju. Međutim, po završetku studija kredite i kamate zaduženi otplaćuju visokim platama, koje su kod nas nezamislive.
Kako bi danas đak ili student mogao da mesec dana dobrovoljno radi? On se priprema da u školi postigne što bolji uspeh, sledi prijemni ispit, a u vreme studija mora da obezbedi visok prosek ocena da dobije željenu specijalizaciju. Poznati su brojni primeri da odlični studenti često bivaju inferiorni prema onima koji su imali nizak prosek, ali su kasnije postigli zapaženija ostvarenja.
Dekani medicinskih fakulteta mogu na internetu da pronađu kako se vrši holistička procena kandidata za upis – u Švedskoj, Engleskoj, Americi i drugim zemljama. Promena jednodimenzionalnog metoda izbora kandidata vodi ne samo redovnijem završavanju studija, već i formiranju boljih stručnjaka i kreativnih stvaralaca.
Akademik Rajko Igić,
komandant ORB „Dr Simo Milošević” 1960. godine