Novosadski „Štrand", Racija i crkva
Споменик жртвама Рације у Новом Саду (Фото: лична архива)
Za Novosađane najlepša plaža na Dunavu je njihov „Štrand”. Zvanično je otvoren 1911. godine. Već godinama je to uređena plaža i za Novosađane je stvar prestiža obezbediti kabinu na „Štrandu”.
Ali ovo mesto ima i svoju tragičnu istoriju, koja se dogodila 1942. godine Novosadskom racijom. Šajkaška racija sprovedena je između 4. i 29. januara 1942. godine. Otpočela je u Šajkaškoj (od 4. do 19. januara), nastavila se u Novom Sadu (21. do 23. januara), a završila se u Bečeju (od 25. do 29. januara). Po zimi, na minus 20 stepeni Celzijusa, ljudi su u Novom Sadu 22. januara od četiri sata ujutro dovođeni na „Štrand”, gde je nesumnjivo ubijeno 1.246 žrtava. Ubijeni su padali u vodu, a one koji su pali na obalu vojnici su gurali pod led. Sneg i peščana obala Dunava bili su crveni od krvi ubijenih Novosađana. Kad je otoplilo novosadskim ulicama tekle su crvene bujice od krvi pomešane sa snegom.
Vest o masakru u Šajkaškoj brzo se proširila u Mađarskoj. Poslanik Endre Bajči-Žilinski zatražio je u parlamentu da vlada zaustavi raciju, jer je preko svojih izvora saznao da su u Novosadskoj raciji ubijene 2.323 osobe, a u Šajkaškoj 12.763. Zahvaljujući Bajči-Žilinskom sprovedena je vojna istraga u vezi s masakrom i decembra 1943. godine 12 oficira egzekutora Novosadske racije osuđeno je na zatvorske kazne. I Endre Bajči-Žilinski je iste godine okončao život, ali je kao počast za zasluge otkrivanja Racije u Novom Sadu po njemu nazvana jedna ulica.
U Novom Sadu planirana je izgradnja crkve u blizini „Štranda”, pa se sakupljaju potpisi i organizuju protesti protiv gradnje crkve. Mogli bi onda da se organizuju i protesti protiv kupača, koji se sunčaju i šetaju na „pesku crvenom od krvi 1.246 žrtava” ubijenih na „Štrandu” 1942. godine. Crkva u blizini „Štranda” nikome ne bi trebalo da smeta, kao ni kupanje i sunčanje na pesku ove plaže. Izgrađena crkva biće simbol i podsetnik na tragični događaj, pa bi mogla da dobije i simboličan naziv – crkva Racije.
Trebalo bi s pijetetom da se sećamo značajnih događaja iz istorije našeg grada i da ih obeležavamo. Tako se svake godine sećanje na Raciju obeležava na Keju žrtava Racije, iako je većina žrtava nije stradala na keju, već na „Štrandu”. Moramo uvažiti istorijske činjenice i poštovati ih, a ne protestovati protiv istih.
Mitar Radonjić,
Novi Sad