Nobelovci i akademici

08. 04. 2024. 10:19

САНУ (Фото Д. Јевремовић)

Najvećim stvaraocima u naučnom i umetničkom stvaralaštvu pripadaju i najveća priznanja, koja se izražavaju dodelom najviših nagrada i članstvom u nacionalnim akademijama.

Međutim, pri dodeljivanju ovako prestižnih priznanja, nema uvek zemaljske pravde, kao i u mnogim drugim delatnostima u životu. Najviša priznanja onima koji su ih za života zaslužili stižu po pravilu post mortem. Prave dimenzije velikog stvaralaštva sagledavaju se najbolje iz veće daljine, kao što se najbolje sagledavaju dimenzije i lepota velikih građevina, tvrđava i drugih veličanstvenih ostvarenja ljudskih ruku.

Neki stvaraoci dali su dela čiji je značaj toliko veliki da seže u buduće vekove, daleko prevazilazeći najveća ostvarenja te godine ili tih bliskih godina koji se ocenjuju za dobijanje nagrada. Takvim džinovima Nobelova nagrada nije potrebna jer je oni daleko prevazilaze. Kao odgovarajući primeri mogu se uzeti nedodeljivanje Nobelove nagrade Lavu Tolstoju, Antonu Čehovu ili Marselu Prustu za književnost, Nikoli Tesli za naučne doprinose i dr.

I izbor u članstvo Srpske akademije nauka i umetnosti takođe ima brojne promašaje, iako u celini SANU jeste i ostaje naša najviša ustanova nauke i kulture kojom se ponosimo. Međutim, vreme je pokazalo da su se i u izboru članstva naše akademije dešavale razne nepravde, koje su svakako nanosile bol onima koji su neopravdano zapostavljani.

Bilo je i onih koji su u akademiju birani u poslednji čas, u vreme kada im je smrt već kucala na vrata. Jadan od takvih primera je Jakov Ignjatović, naš prvi veliki pisac prozaista, koji je postao član akademije u svojoj poslednjoj godini života. Zanimljiv je slučaj Branislava Nušića, koji je postao akademik ne posle svojih briljantnih komedija, već tek nakon što je napisao tragikomičnu dramu „Pokojnik”. U sadašnje vreme nepravda je nanesena velikom pesniku Dobrici Eriću (1936–2019), čije su divne pesme o rodoljublju, srpskim običajima, vašarima i prirodnim lepotama odavno prisutne u školskim čitankama. Akademik SANU nije postao ni Momo Kapor (1937–2010), koji je to zaslužio i kao slikar i kao pisac. Svojim i budućim generacijama opisao je posleratni Beograd sa svim njegovim lepotama („Ada”, „Magija Beograda” i dr.), dao lirsku sliku mladalačkog života svoje generacije („Beleške jedne Ane”, „Zoe”, „Una”...), kao i satirični prikaz tragikomične birokratske stvarnosti iz vremena prohujalog komunističkog režima („Od sedam do tri” i dr). Grešku koju je učinila SANU delimično je ispravila Akademija nauke Republike Srpske, prihvatajući Momu Kapora u svoje redove. Akademik nije postao ni Dušan Radović (1922–1984), ali se prisustvo i značaj njegovog stvaralaštva ne smanjuju s vremenom.

Kada hodamo gradom i gledamo mališane u kolicima, u šetnji sa roditeljima, kako jure na rolerima ili dečjim biciklima, setimo se stihova velikog pesnika sadašnjeg vremena: „Cveće je ukras bašte/leptir je ukras cveta/a deca puna mašte/deca su ukras sveta”. Ako pesnik tih stihova i ne bude postao akademik SANU, on svakako zna da je svojim pesništvom kročio u budućnost, u redove bliske našem besmrtnom Zmaju.

Dragan Stanković,

Beograd