Značaj stručnog obrazovanja u vaterpolu
Тренер са ватерполистима Партизана на једном од мечева (Фото-документација „Политике”)
Veoma me je obradovao tekst u nastavcima objavljen nedavno u vašem listu u delu određenom za sportske teme pod naslovom „Iz stručnog ugla: golmanov strah od peterca”, iz pera bivšeg golmana vaterpolo kluba Partizan i reprezentacije Predraga Vraneša. Sadržaj ovog teksta u četiri nastavka na interesantan, stručan i nov način objašnjava položaj i poziciju golmana, ne samo u vaterpolu, već i u drugim sportovima, koristeći između ostalog i veštačku inteligenciju, citirajući Nobelovca Handkea, kao i sopstveno bogato iskustvo i znanje, o položaju i značaju vaterpolo golmana za svoju ekipu i izazovima s koji se susreće pre, za vreme i posle vaterpolo utakmice. Poznato mi je da je pisac ovih tekstova magistar elektrotehnike po struci i uspešan poslovan čovek koji je našao dovoljno motiva da napiše ovakav stručni osvrt na golmanski položaj, iako se po završetku sportske karijere nije bavio trenerskim poslom.
Upravo je to razlog ovog mog obraćanja. Kroz naš vaterpolo prodefilovalo je veoma mnogo uspešnih trenera čiji su timovi osvajali trofeje, počev od neprevaziđenog trenera i stratega Vlahe Bate Orlića, Miška Stevanovića, zatim Siniše Belamarića, Ratka Rudića, Nenada Manojlovića, Vladimira Pavlovića, Dejana Udovičića, Dejana Savića... bojim se da nekog ne izostavim. Međutim, niko od pomenutih nije našao za potrebno da napiše nijedan stručni tekst, knjigu ili možda sećanje i osvrt na svoje dane provedene u edukaciji mladih igrača, borbi za trofeje i medalje.
Jedini pisani trag ostavio je nedavno upokojeni Đorđe Makuljević, koji nije bio tako ovenčan slavom kao treneri koje sam pomenuo. Imao sam priliku da pogledam i film pod nazivom „Dogodilo se”, koji je prikazao sportski put Ratka Rudića, svakako najtrofejnijeg vaterpolo trenera sa ovih prostora, a možda i u svetu. Nažalost, po mom shvatanju, ipak premalo od trenera koji su osvajali najsjajnija odličja. Znam da nije lako sesti i pisati, ali je ipak to njihov dug prema mladim stručnjacima koji žele da se posvete nezahvalnom trenerskom poslu.
Prošle godine u zasluženu starosnu penziju otišao je prof. dr Zoran Bratuša, sa katedre za vaterpolo Fakulteta za sport, takođe bivši vaterpolista Partizana i klupski prvak Evrope sa svojim klubom. Vaterpolo trenutno nema nijednog bivšeg sportistu sa stručnim nazivom doktor nauka iz oblasti vaterpola, dok na beogradskom fakultetu za sport, kao i niškom i novosadskom, katedre za vaterpolo drže uglavnom bivši plivači, naravno s doktorskim titulama, ali uglavnom u vezi s plivanjem.
Za nas u vaterpolu je očigledno stalo vreme i „rezervisano je” empirijsko učenje i prenošenje znanja i iskustva s kolena na koleno. Nije ni to beznačajno, ali je ipak nedovoljno. Drugi to rade s više angažovanja i naučnim pristupom pored prenošenja iskustva. Vranešov kolega po struci, ali i trener, takođe golman i reprezentativac Jugoslavije u vaterpolu, Zoran Kačić, koji je bio pomoćnik Rudiću na Olimpijskim igrama u Londonu kad je Hrvatska osvojila zlatnu olimpijsku medalju, napisao je odličan priručnik za trenere golmana koji svakako može da se koristi u edukativne svrhe.
Naša neaktivnost i neshvatanje značaja stručnog obrazovanja mogli bi veoma skupo da nas koštaju. Mislim i da je neadekvatno rešen status trenera jedan od uzroka njihovog neangažovanja na stručnom usavršavanju i njihove nespremnosti da se uhvate ukoštac s mnogim stručnim izazovima, uključujući i ostavljanje pisane reči koja je, naravno, podložna i razmeni stručnih mišljenja. To je svakako zadatak vaterpolo organizacije u celini, inače će nas vreme i konkurencija brzo pregaziti.
Zoran Avramović,
penzioner iz Beograda