Pouka iz Sretenjskog ustava
Ордење које додељује председник Србије поводом Дана државности (Фото А. Васиљевић)
Da li je sam Sretenjski ustav zamišljao, ili bar tvorci njegovi – kodža Miloš, Davidović i ini – ovakvu Srbiju danas: stegnutu više nego slobodnu, siromašnu pre no bogatu, razjedinjenu i neprijateljsku, a ne složnu i bratsku, novcem okupiranu i zaduženu, sa svake strane pritisnutu? A istovremeno nestvarno lepu i nadajuću, sa ljudima ponosnim, i sa srčanošću, pameću i poštenjem pojedinaca njenih. Da je zamišljano – ne verujem, a još manje verujem da bi im po volji bilo da se pisani čin Sretenjski slavi slavlja radi.
Kada se pomene Sretenjski ustav (1835) obično mu se najpre zameri kratko važenje od nekoliko nedelja, a tek onda se ceni vrlo modernim za onaj vek, te hvali da je pravnički kvalitetna „konštitucija” koja je skladno uklopila ponajbolje iz više ondašnjih liberalnih ustava. Protiv početne primedbe o „brzoj smrti” ne treba navesti više nego da je i Povelja o slobodama (Magna Carta Libertatum, 1215) važila tek nešto duže, koji mesec, a ostala temeljem engleskog poretka i vaskolike današnje ustavnosti. Za pomenutu hvalu prvoga nam ustava zasluge nose visoki intelektualci, Dimitrije Davidović, a za njim i Stefan Radičević, od kojih se manje nije ni očekivalo jerbo su posvećeno i duževremenski, nekoliko godina, prianjali na ustavopisanje.
I samo ovo je dovoljno da razumemo zašto vlast sadašnja tako grandioznom i skupom predstavom, praćenom programom javnog servisa, obeležava nejubilarnu 189. godišnjicu Sretenjskog ustava (doduše, zajedno s jubilarnom 220. godišnjicom Prvog srpskog ustanka).
Sretenjski ustav, ustavnopravno gledano, nije doneo suverenost ondašnjoj „Srbijici” jer nije za tako šta bilo geopolitičkih uslova. Ali prizvao je novo vreme i drugačije političke odnose koji su značili izgledan pad apsolutizma obrenovićevskog i konačnu slobodu Srba izgrađenu na Ustavom proklamovanim ljudskim pravima. Nije to bilo odmah pa ni prvih decenija iza Ustava, ali je postalo izvesnije nego ikada ranije.
Nadgrađujući 142 ustavna člana mogu se iznedriti mnoge pouke, od kojih bi neke bile važne poruke današnjoj Srbiji našoj. Možda je polazište svih poruka sretenjskih jedan prost ustavni razlog – saglasje unutar društva o najvažnijim pitanjima srpskim. Bez toga nema izvesne budućnosti državne niti ima živog ustava koji vladari i sve nas usmerava. Saglasje kao sloga znači da lice vladarsko mora pružiti ruku opoziciji, a ne pesnicu, mora pozivati na pesmu ujediniteljku, a ne na urlik ili elegiju, neprizivati buduću nesreću namesto sadašnje pravde i uvek biti svesno da čovek kao takav ne vlada ni umesto niti pored ustava već pod njim. Ceo Ustav sretenjski svoju glavnu parolu ugrađuje u temelj slobode: vladati se sme samo za dobrobit svih, a nikako onako kako se vlastima htedne.
Još od pre dva veka Sretenjski ustav neprestano podseća da se politička moć svakim ustavom obavezuje i, ako treba, svezuje radi narodne slobode. Samo sloboda ne može biti stvar nečijeg interesa niti joj ima cene. Neka vladajuća k(l)as(t)a, i svaka buduća, proba da shvati neprocenjivost slobode narodne i pojedinčeve ne bi li joj to pomoglo da ojača i odupre se izazovima: kosmetskim (i vojvođanskim, prečanskim, sandžačkim...), NATO okruženja i postevropskog morala (LGBTQ+ i drugog), nezajažljivog kapitala nad odumirućom domaćom radnom snagom, i svim drugim bitkama.
Od Sretenjskog ustava dovoljno.
Profesor Pravnog fakulteta u Novom Sadu
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista