Slikar koji pamti
„Ветроловка”, 2022.
„Ta divna neostvarenja” izložbeni je naslov koji posle dužeg vremena pred nas donosi slike Slavka Krunića. U Galeriji RTS-a nedavno je otvorena postavka radova ovog umetnika koji živi i radi u Beogradu i Novom Sadu i njegova dela mogu se videti do 5. maja.
Oko 40 slika koje do sada nisu javno izlagane mogu se dovesti u vezu sa autorovim rečima da „svaki neostvaren san ostavlja otvoren put za nova, možda beskrajna sanjanja”, dok Krunić nastavlja tradiciju srpskih slikara fantastike kroz svoju specifičnu poetiku pretočenu u galeriju likova koji nas posmatraju sa slika.
Kako podsećaju iz ove galerije, Krunić je rođen 1974. u Beogradu. Diplomirao je na beogradskom Fakultetu likovnih umetnosti 1998. godine, u klasi profesora Radomira Reljića. Magistrirao je 2002. u klasi profesorke Anđelke Bojović. Od 2000. godine član je ULUS-a, a od 2011. ULUPUDS-a. Izlagao je na trideset devet samostalnih i na više od dvesta grupnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Od 2010. do 2015. godine radio je kao ilustrator za „Politikin Zabavnik”. Knjigu „Satirikone” objavio je sa francuskom književnicom Elodi Pinel. Sa književnicom Mirjanom Ognjanović upriličio je tri knjige – „Uprava neukaljanih časti” (Akademska knjiga), „Nesanica za dvoje” (Booka) i „Mauzolej” (Altanova), da bi četvrtu knjigu „Lažne bajke” (Booka) realizovali zajedno sa piscem Davidom Albaharijem. Sa spisateljicom Sanjom Domazet priredio je knjigu „Male boginje” (Službeni glasnik). Svoju monografiju „Mauzolej nesavršenstva” (Unicorn) sa tekstom Bila Gulda, američkog muzičara i producenta, objavio je u Londonu. Ilustrovao je delo „Knjiga koje nema” Đorđa Balaševića kao i katalog, plakat i bilbord opere „Verter” Narodnog pozorišta u Beogradu, kao i plakat i bilbord za operu „Seviljski berberin”. Njegovi radovi se mogu naći na omotima muzičkih izdanja svetski poznatih izvođača, među kojima je i Edin Karamazov.
Književnik Branko Kukić u katalogu izložbe piše: „Mislim da je Slavko Krunić slikar koji pamti. Pamti ono što je video, i u slikarstvu i u životu. On ne preslikava, jer on pamćenju dodaje fantaziju i tako otkriva moguće svetove. Vreme u kome on danas živi i slika je vreme tehnike, novih medija, vreme postvarenja čoveka. To vreme radi protiv njega. Ali on oseća ovo vreme protivumetnosti. Savremeni umetnici-tehničari žele da u umetnost uvedu zaborav, nesvesni istine da umetnost radi protiv zaborava. Umetnost uvek teži kruženju i povratku.”
Kukić između ostalog, ističe i sledeće:„Na portretima Slavka Krunića primetio sam jednu slikarevu interesantnu nameru, verujući da on te svoje umetničke poruke nije svestan. Naime, na mnogim slikama srpskog slikarstva 19. veka slikari su na portretima poznatih i nepoznatih uz portret stavljali neki simbol, bilo znak flore, faune ili nekog predmeta. Da li su to bili simboli raspoloženja portretisanog, ili simboli njegove mladosti, starosti, otmenosti, skore smrti, njegovog dela i karaktera, ili znaci predskazanja, to je tema pretpostavki tumača tih portreta. Da li su naslikani zbog tadašnjih manira, razloga žanr-slikarstva, ili zbog ulepšavanja portreta, ili iz nemoći postavke portreta, mi to ne možemo pouzdano znati. O tome istoričari umetnosti mogu da razglabaju do mile volje. Mislim da su stari slikari imali u vidu da je ceo bogovetni svet jedna celina, i da svaki delić te celine odražava svet kao tačku u kojoj je sve sažeto. Vraćanje toj ideji danas se zove – dekadencija. Ali simboli na tim slikama mogu da znače radost, tugu, melanholiju, prolaznost života, rađanje novog sveta i novih ideja, zapitanost nad svetom, strah, smrt ili njeno naslućivanje. Sve je to skupljeno u intuiciji i naslućivanju slikara koji portretiše, ili ti simboli znače nešto konkretno. Ali to jedino ili sluti ili zna portretista, jer on putem svoje umetnosti 'vidi' sudbinu, ali ne samo sudbinu jedne ličnosti, nego i sudbinu sveta. U tom trenutku on je i 'jungovac' , ili 'frojdovac' , ili 'vidoviti' , dakle neprikosnoveni. Smisao umetnosti je, između ostalog, i u tome.”