Ne smemo zaboraviti da smo pobedili
(Фото М. С. М.)
Od našeg specijalnog izveštača
Pakrac – Maturanti i profesori beogradske gimnazije „Patrijarh Pavle” posetili su Jasenovac – najveće gubilište Srba u našoj nacionalnoj istoriji, i Pakrac, sedište drevne eparhije Srpske pravoslavne crkve još od 16. veka u kontinuitetu do danas. Studijsko putovanje iz Rakovice, gde je sedište ove gimnazije, ali i istoimeni manastir u kome je pre deceniju i po sahranjen patrijarh Pavle, sve do Slavonije, u kojoj je pre 110 godina rođen kao Gojko Stojčević – za ovu školsku grupu puno simbolike, bilo je više od obrazovnog pohoda. Na studijsko putovanje minulog vikenda otišli su na inicijativu škole, a nju je iznedrio đački poduhvat.
Naime, Emilija, Nađa i Anđela, učenice četvrtog razreda ove rakovičke škole, uradile su prezentaciju o stradanju Srba u Hrvatskoj. Okosnica tog rada bila je golgota u logorima smrti u sastavu Jasenovca. Njihova profesorka istorije Bojana Gajić, kaže, toliko je bila pod utiscima da je, kako prepričava za naš list, sa suzama u očima pitala direktora da u školi obeleže 22. april – Dan sećanja na žrtve Holokausta, genocida i drugih žrtava fašizma u Drugom svetskom ratu. To je datum koji se od 1945. pamti kao dan proboja preostalih zatočenika iz najozloglašenijeg ustaškog logora tadašnje NDH. Taj predlog direktor gimnazije dočekao je pitanjem: „Zašto ne bismo otišli u Jasenovac?” Nije bilo razloga da se inicijativa ne obistini. Naprotiv.
– Savršeno iskustvo. Baš sa decom pričam kako meni kroz moje školovanje nije bilo omogućeno da dođem na ovo mesto koje je za Srbiju u svakom smislu od neprocenjivog značaja. Profesor sam istorije i prvi put sam bila u Jasenovcu – kaže Gajićeva.
Školska grupa od oko 50 učenika i profesora dobila je formalno potrebnu dozvolu resornog Ministarstva prosvete i suštinsku podršku Muzeja žrtava genocida za odlazak na čas istorije u susednoj državi. Prvo su došli u Jasenovac, posetili spomen-područje, videli su i jedine autentične objekte iz tog vremena zverstva i zla – nekadašnju apoteku i ustašku bolnicu, ali i topolu užasa na kojoj su vešani jasenovački zatočenici. A zatim ih je impresionirala Istraživačka biblioteka. Na temeljima potpuno uništenog, sada je to novoizgrađeni hram knjige jedinstven u svetu po tome što čuva naučnoistraživačke izvore koji se odnose na period Drugog svetskog rata. Snažan utisak na đake i profesore ostavio je i obilazak manastira Rođenja Svetog Jovana Preteče u Jasenovcu.
– Jasenovac se smatra najstrašnijim logorom Drugog svetskog rata, okrutnijim od svakog nemačkog logora, po tvrdnji mog profesora Jude Bauera, koji je najveći autoritet na svetu za ovu temu, a u svojoj knjizi „Ponovno promišljajući Holokaust” („Rethinking the Holocaust”, Yehuda Bauer) napisao da je Jasenovac, ako ništa drugo, bio suroviji i strašniji od nacističkih logora. Manastir u Jasenovcu upravo to stradanje pretvara u našu pobedu jer mi ne smemo zaboraviti da smo pobedili – pojašnjavao je školskoj grupi iz Rakovice episkop pakračko-slavonski Jovan, koji ih je dočekao i obratio im se u Sabornom hramu Svete Trojice u Pakracu.
Vladikinim rečima Pakrac je isto što i Cetinje, što su Sremski Karlovci, Prizren, Sent Andreja... Objasnio je đacima i da se u Vladičanskom dvoru u Pakracu nalazi čuvena Episkopska knjižnica, druga biblioteka u svetu po broju ranih srpskih štampanih knjiga. Tu su i krunisali ovaj čas istorije van školske učionice i stranica udžbenika. Nedovoljan je bio jedan dan za ovo studijsko putovanje, utisak je maturanata i profesora. Žele da dođu opet. Ovoga puta nisu stigli do rodnog mesta patrijarha Pavla.
– Ovde imate lepu priliku da čujete pravi autentički ijekavski jezik, jezik Branka Ćopića, Skendera Kulenovića, Ivana Gorana Kovačića... I da vidite kako se u život vraća jedno od najvažnijih mesta u istorijskom hodu srpskog naroda. Patrijarh Pavle je odavde, iz zapadne Slavonije, sela koje se zove Kućanci. Naravno, u Rakovici mu je grob, ali ovde je rođen i ovde se vaspitavao, idući peške od svog sela do manastira Orahovica, 50 kilometara. Obično uoči Preobraženja, 18. na 19. avgust, on je išao stazom koju mi sada obnavljamo i koja će se zvati Staza patrijarha Pavla. Pozivamo vas da se pridružite, neko biciklom, neko na nogama, neko autom, polako, preći ćemo taj put svako prema svojim moćima – govorio je gostima vladika Jovan.
Ići će gimnazijalci i profesori iz Rakovice tom stazom u avgustu, uveren je Jasmin Nikolovski, direktor gimnazije „Patrijarh Pavle”.
– Suština ove misije s decom koja su po svom nahođenju i unutarnjem pozivu posetila ovaj prostor, jeste da se poklonimo senima žrtava, svih Srba i ne samo Srba koji su postradali u zlu onoga vremena koje, nažalost, nije nadvladano ni u ovom. Da i mi skromno svojim učešćem, prilogom, misijom i prisustvom potvrdimo da nosimo u sebi ono što je dobro, da pre svega budemo ljudi, da praštamo i da ne zaboravljamo – sumira Nikolovski.
U spomen-području Jasenovac, kako dočaravaju Katarina Todorović i Marko Ružičić, maturanti gimnazije „Patrijarh Pavle”, oseća se ogromna jeza kada koračamo stopama nedužno stradalih predaka, ali iako je i tužno i strašno, drago im je što su dobili priliku da odaju poštu žrtvama na stratištu.
– Ovo je kvalitetno putovanje, značajno, na kome učimo. Samo nas maturanata je ovde 42, a mislim da bi trebalo da nas je mnogo više jer ovde smo došli s razlogom. Vladičanski dvor je prelep, zaista. Iskreno, nismo mogli da pretpostavimo kakvo blago ovde postoji – naglašava Marko.
Njihov vršnjak, saputnik i školski drug Uroš Uzelac kaže da je fasciniran spomenikom „Cvet”, a da svi lokaliteti koje su posetili svedoče o važnom delu istorije našeg naroda, i ne samo našeg.
– Moji preci su iz Like, na staklenim pločicama koje vise nad glavama posetilaca u Memorijalnom muzeju u Jasenovcu, na kojima su ispisana imena žrtava, pronašao sam oko 25 imena s mojim prezimenom. Zapitao sam se da li je moguće, ko su zapravo ljudi od kojih mi potičemo, a da za njih ne znamo. Jasenovac je ostavio veoma jak utisak, ne samo na mene, na sve nas. Svi stojimo. Čuje se tišina. Svi ćutimo i svi znamo zašto ćutimo dok nas podilazi jeza – najsnažniji je Urošev utisak.
Knjižnica koja podstiče istraživanje
Neočekivano iznenađenje, knjigu na poklon: „Sokolski veleizdajnički proces u Zagrebu iz 1915-1916. godine”, izdanje iz 1927. godine, od episkopa pakračko-slavonskog Jovana iz Episkopske knjižnice u Pakracu iznebuha dobila je Bojana Gajić, profesorka istorije u gimnaziji „Patrijarh Pavle”.
– Niko do sada od srpskih istoričara nije napisao monografiju ili doktorirao na temu stradanja Srba u Jasenovcu. Govorili smo o tome kada sam pomenula da sam za diplomski rad pisala temu „Veleizdajnički proces Srbima u Zagrebu, 1908. i 1909. kroz srpsku štampu, četiri lista: ’Politika’, ’Samouprava’, ’Odjek’ i ’Pravda’.” Taj rad je i objavljen u naučnom časopisu „Spomenica Istorijskog arhiva Srem” iz Sremske Mitrovice. I onda, spontano, vladika Jovan kaže: „Sad ću vam ja dati knjigu, možete da doktorirate ako želite.” Nisam očekivala. Inače, i sama, kada sam birala temu, nisam vođena nekim ličnim razlogom, nemam nikoga s ovih prostora, ali me uvek zanimalo otkud ta mržnja. Zašto stalno to Srbi i Hrvati?
Knjiga iz 1927. godine koju sam sad dobila od episkopa očigledno jeste znak da nastavim dalje istraživanje, ne znam kako to drugačije da protumačim – ispričala je Gajićeva za naš list.
Knjigu je dobila s posvetom vladike Jovana, koji je, dok je školska grupa bila pod utiscima zbog ovog iznenađenja, samo rekao „I to je Pakračka biblioteka, ona odmah podstiče da istražujete dalje, ogromno blago je ovde da se koristi, ne da skuplja prašinu.”