Izvršioci i žrtve genocida

23. 04. 2024. 14:49

Уједињене нације (Фото EPA-EFE/SARAH YENESEL)

Moj i naš, srpski narod (preciznije naša država Srbija), bez ikakvog povoda i bez ikakvog osnova, već duže vreme, neopravdano se i neprekidno okrivljuje za sve i svašta. Ono što se ne može shvatiti niti prihvatiti jeste namera nekih svetskih moćnika da se u Ujedinjenim nacijama usvoji rezolucija kojom bi se srpski narod proglasio genocidnim. Za genocid koji nije ni izvršen.

A ko, formalno, podnosi taj zahtev? Zamislite – Nemačka i Ruanda. Ona Nemačka koja je na najsvirepiji i najbrutalniji način, ubijala nedužno stanovništvo i u Prvom i u Drugom svetskom ratu. Koja je smislila „gasne komore” za Jevreje. Koja je ubijala sto nedužnih (uglavnom decu, učenike, žene, starce) za jednog svog vojnika. U čemu je bila krivica nedužnih da bi bili likvidirani? Drugi član ovog „dueta” je Ruanda. Ona Ruanda u kojoj su izvršena masovna ubistva stotine hiljada, ne samo Tutsa – pripadnika manjinskog naroda u toj državi – već i pripadnika Huta koji su se suprotstavili ovakvim postupcima svog naroda.

Nebrojeno puta ih treba upoznati s neoborivim činjenicama. Koliko je srpskog življa bilo u bivšoj jugoslovenskoj republici Hrvatskoj, a koliko ih ima sada. Koliko je Srba živelo u Sarajevu, a koliko ih je sada. Koliko je Srba (i drugog nesrpskog stanovništva) živelo na Kosmetu, posebno u Prištini ili Peći, a koliko ih sada živi. Da ne nabrajam dalje. Pa ko je onda vršio genocid, a ko je bio žrtva genocida?

Da li to naš narod u svetu mrze i zašto da baš naš narod mrze (ako je tako)? Šta je to naš narod nečasno uradio? A uvek je bio na „pravoj strani istorije”. I u Prvom i u Drugom svetskom ratu.

Očigledno je da je u svetu stvorena srbofobija. Da je naš narod neopravdano satanizovan. A onda sledi i pitanje: Ko je to uradio? Zašto?

Mislim da je pravo pitanje: Ko je stvarni inicijator namere da se o srpskom narodu stvori loša slika? Ne bih da se izjašnjavam. Želim samo da podsetim na jedan intervju na televiziji koji je prilično nezapaženo prošao u javnosti.

Naime, pre nešto više od dve godine, gost emisije „Oko” magazin na RTS-u bio je Kris Spirou, američki političar grčkog porekla, istaknuti član Demokratske stranke SAD, jedan od učesnika pregovora u Dejtonu. Znači, kompetentna ličnost kojoj su poznate činjenice. Na jedno od pitanja voditelja Gorislava Papića, on je izjavio – ne mogu da ga citiram, ali je bitna suština odgovora –Amerika je potrošila više od milijardu dolara da bi satanizovala srpski narod u celom svetu. Zašto? To je pitanje na koje ne bih mogao znati odgovor. Ali, neću reći ništa novo ni nepoznato. Hoću samo da podsetim: To je ona Amerika koja je skoro „istrebila” starosedeoce Indijance u kojoj je do samo pre pedesetak godina postojala rasna segregacija. Koja je pobila milione nedužnih stanovnika u Vijetnamu, Iraku, Libiji, i ko zna gde još. Koja je stvorila desetine miliona unesrećenih i migranata. Koja „štiti” ljudska prava.

Setih se jednog davnog filma. Zvao se „Drž’te lopova”. Provalnik trči ulicom i s ostalim ljudima koji su se dali u potragu za lopovom, viče „Drž’te lopova”. Taj model su, očigledno, usvojili svetski moćnici. Oni koji proizvode hemijsko oružje optužuju drugog da ga proizvodi. Oni koji prave biološko oružje optužuju druge da to rade. Uglavnom neosnovano (Irak). To im je izgovor za napade i ubijanje.

Tako i u našem slučaju. Oni koji su izvršili najveće genocide sada optužuju druge za genocid koji nije postojao. To su potvrdili najveći autoriteti. I Sud u Hagu, i najveći ekspert u svetu za pitanje genocida, istoričar Efraim Zurof. I mnogi drugi, manje ili više poznati široj javnosti.

A zašto to rade? Jedini odgovor mogao bi biti: ostvarenje geopolitičkih i strateških interesa. Želja da i dalju budu vladari sveta, gospodari života i smrti.

Znači, nema ništa bez „velikog brata”. Verovatni je inicijator predloga da Generalna skupština OUN usvoji Rezoluciju kojim bi srpski narod bio optužen za genocid u Srebrenici koji nije ni počinio. (Podsećam da je i Velika Britanija pokušala da Savet bezbednosti donese takvu rezoluciju.) I to mimo usvojene procedure. Silom.

Jedno od pitanja koje se nameće je i zašto ona nije podnosilac rezolucije o „genocidu”. Odredila je proksi države za ovu besmislicu. Po uhodanom običaju da to radi drugi umesto njih. Kao, oni nemaju veze sa tim.

Dobro je što naše državno rukovodstvo pokušava da dokaže netačnost navoda i besmisao predloga navedene rezolucije. Očekujem da će i velika većina država shvatiti o čemu je ovde reč i da rezolucija neće dobiti potreban broj glasova. Siguran sam da bi, eventualno usvojena, rezolucija bila najsramnija odluka doneta u Ujedinjenim nacijama od njihovog osnivanja. Njima na čast.

Ratko B. Stojković,
dipl. pravnik u penziji, Beograd