Ratov Muzej sećanja
Јединствена поставка са више од 4.500 експоната (Фото/ Г. Анђелић)
Čačak – Praćka, klikeri, telefon sa brojčanikom, trotinet ručne izrade, drveni bob, gramofon... samo su neki od predmeta koje je većina čačanskih osnovaca videla prvi put u Ratovom Muzeju sećanja. Penzionisani radio i TV mehaničar Rato Smiljanić (74) pre tri godine je u Čačku otvorio jedinstven muzej koji danas ima više od 4.500 eksponata. Kao zaljubljenik u fotografiju i film ovekovečio je brojne događaje u čačanskom kraju, pa ne čudi što starije posetioce postavka i rasplače, naročito kada shvate da su i ne znajući postali deo istorije. Najbrojniji su ipak jugonostalgičari koji u Čačak dolaze sa svih strana sveta kako bi još jednom osetili duh vremena koje je odavno prošlo.
Izložba simboličnog naziva „Od klikera pa do boba, bilo je to lepo doba” obuhvata predmete, fotografije i video-zapise iz perioda 1950–1980, koji su dragoceni, a danas imaju i istorijsku vrednost. Sagovornik koga i u ovim godinama služe samodisciplina i preciznost, popisao je svaki predmet a o uredno složenim eksponatima mogao bi da priča satima o svakom pojedinačno, jer su deo njegove mladosti.
– Muzej sam počeo da formiram u vreme kada smo svi bili u karantinu zbog pandemije virusa korona. Krenuo sam da pregledam uredno složene i popisane predmete iz podruma i sa tavana koje sam godinama sakupljao i čuvao u kutijama. Tada mi je sinula ideja da roditeljsku kuću u dvorištu, u kojoj više niko ne živi, pretvorim u muzej, i tako je sve krenulo – priča Rato Smiljanić.
Kaže da tada nije slutio da će njegov hobi privući toliku pažnju javnosti.
– Za ovaj relativno kratak period postavku je pogledalo više od 350 posetilaca iz zemlje i inostranstva, Evrope, Kanade, evropskih i gradova bivše Jugoslavije... Namenski dolaze sa svih strana, a Čačani najčešće svrate kada me vide u dvorištu. Bila su deca iz čačanskih osnovnih škola i predškolci iz vrtića, deca nisu znala čemu služe praćka, telefon sa brojčanikom i mnogi drugi izloženi predmeti – prenosi naš sagovornik.
Objašnjava da je najvredniji eksponat u njegovoj zbirci bob iz 1951, kojim su se kao deca po zaleđenoj stazi spuštali niz Jelicu. Klikeri iz 1960, bicikl „ponika”, ploče, kasete, dnevna i periodična štampa, od kojih dominiraju časopisi za decu, samo su neki od predmeta. Među izloženim eksponatima su i bioskopske ulaznice. Jedna je koštala dinar i po u vreme kada je naš sagovornik radeći kratko u tadašnjoj Fabrici reznog alata primao platu od ravno 140.000 dinara.
Ljubav prema sportu je zaslužna što Rato danas ima više od 100 video-snimaka na kojima su zabeleženi najznačajniji sportski događaji u gradu na Moravi. Sada već davne 1978. svojom kamerom, popularnom „superosmicom” zabeležio je i utakmicu na kojoj se legendarni Radmilo Mišović oprostio od košarke.
– Subota, 4. novembar, živelo se za taj dan. U gradu svečana i pomalo setna atmosfera, mada smo znali da se Radmilo od Železničara neće lako rastati, igrao je nakon oproštaja još pola sezone. Na toj utakmici gostuje KK Bosna, veličanstven skup sam snimio „superosmicom”. Druga kamera je bila Blagoja Topličića. Taj snimak sam kasnije umnožio i poklonio ga šezdesetčetvorici Čačana, među kojima je i Radmilo. Nedavno sam te filmove poklonio gradu za potrebe otvaranja muzeja košarke – priča Rato.
Među predmetima koji ovog Čačanina vraćaju u mladost su plakete iz JNA, fotografije maršala, opasač i kapa iz vojske. Neretko mu ljudi donose starine iz tog perioda, uvereni da će ih on čuvati i prezentovati. Tako mu je nedavno došao jedan Jagodinac i poklonio plaketu JNA dodeljenu kapetanu Draganu Đorđeviću.
– Vojsku sam služio u Kumanovu 1968. godine. Bilo je to vreme kada su Rusi ušli u Slovačku, a mi vojnici čuvali granice Jugoslavije. Po rasporedu smo u rovovima čuvali granicu oko Vlasinskog jezera. Sa Seadom iz Tuzle sam se sreo posle 50 godina. Našeg komandira Bešiktaša, Albanca, svi nosimo u najlepšem sećanju. Nedavno sam se u Novom Sadu sreo sa Hrvatom Mor Zdenkom... Svi ovi susreti su bili emotivni – priča Rato i danas na ivici suza.
Zatvorena soba
U porodičnoj kući koju je u celosti pretvorio u muzej nalazi se i jedna soba koja je zaključana, međutim javnosti nije nedostupna.
– Ti predmeti mene sećaju na neke teške dane. Zatvorena soba sadrži takođe obimnu građu u vidu fotografija, dokumentacije, predmeta... Imam skoro svaku novčanicu iz perioda hiperinflacije, foto i pisanu dokumentaciju koja se odnosi na minule ratove, jednom rečju, jedan drugačiji deo naše prošlosti. Takođe posedujem i obimnu građu koja se odnosi na Ravnogorski pokret po kome je ovaj kraj Srbije poznat. Među tim predmetima izdvajam jednu obimnu knjigu od oko 500 strana koja govori o suđenju Draži Mihajloviću. Budući da su iz štiva istrgnute prve tri i poslednje dve strane, ne znam ko je njen autor – nastavlja Rato vodeći nas kroz svoje zbirke.
Ovaj jugonostalgičar kaže da svako ko poseti njegov muzej može pogledati i zbirku iz „zatvorene sobe”. Od posetilaca zavisi koja vrata istorije žele da otvore.